Podobni su i poželjni, a kritičari i realisti nepodobni i nepoželjni.. Zašto je to tako? Odgovor na ovo pitanje možda i nije teško dati, ne boli toliko samo pitanje koliko realnost ovog odgovora. Siromašna smo zemlja i siromašan narod, naravno generalno gledajući a postajemo podobni i ulizice jer moramo, jer smo prisiljeni na to, jer nažalost zavisimo o malo onih koji su bogati i koji imaju.
Tako smo recimo za bogate spremni uraditi puno toga, jer kako reče jedan moj prijatelj: “Moram glasati za njega, želim da to zna jer može mi trebati”,naravno radilo se o bogatom poduzetniku, kandidatu na izborima, Možda je baš u ovoj misli i suština odgovora na pitanje : Zašto smo podobni ?
Možemo li drugačije ? Oni koji čvrsto vjeruju u Boga kažu da može, a oni koji vjeruju tek deklarativno kažu da može, ali samo do prvog iskušenja i onda se vraćaju svojim moćnicima- bogatašima, dok oni koji ne vjeruju ni u što osim u novac uglavnom se orjentišu prema izvoru novca i bogatstva.
Jer samo tako ste danas “IN”, uslovno rečeno.
Ako zaista želimo biti realni i pošteni, prije svega prema sebi, onda nije teško zaključiti kako svi mi živimo na način da se ma koliko dobro radili svoj posao, pokušavamo često dodvoravati svojim šefovima, direktorima, pretpostavljenima.
Smješkamo im se i kada nam nije do smijeha, tapšemo ih po ramenu a ne mislimo ništa onako kako su “ONI” izgovorili, pravdamo svaki njihov postupak i kada smo skroz sigurni da nisu u pravu i tako dalje.
Ako ste dovoljno hrabri pa ne mislite tako, onda budite spremni da dobijete otkaz, budete niže rangirani, diskredibilitovani i sl
Razlog zašto sam pokušao nešto napisati na ovu temu, i nemam pojma da li sam uspio pobuditi bar malo vašeg razmišljanja, je taj što se u posljednje vrijeme jako često susrećem sa ljudima, naravno kroz različite vrste posla i životnih ne(prilika), koji se ponašaju baš ovako “potpuno podobno”, izvještačeno se smješkajući i dijeljeći nestavrne komplimente, tapšajući po ramenu one koji uslovno rečeno”imaju”, i tako iz dana u dan i iz godine u godinu.
Na kraju sam ipak shvatio da je vlastiti stav, sloboda govora i izražavanja i pisanja naravno, neovisnost o ljudima, i život što dalje od ovih o kojima sam gore pisao, formula kako možete biti onako prirodno sretni.
Svaka druga ili jedna od gore pobrojanih opcija je “ropstvo”.
Pronađite se !
Piše: Refik T.
aktuelno.ba