Genocid (od grč. genos – rod, narod i lat. occidere – ubiti) je uništavanje ili oduzimanje uslova za opstanak cijelim ljudskim grupama (kao što je ubistvo, homocid, uskraćivanje prava na život pojedinim ljudskim bićima). Termin je usvojen na I redovnom zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija (Rezolucija broj 96. od 11.XII.1946. godine).
Poslije 2. godine priprema, III zasjedanje Generalne skupštine UN-a, usvojena je Konvencija o sprećavanju i kažnjavanju zločina genocida (Rezolucija br.260., od 09.XII.1948. godine). Data je nova definicija zločina genocida: Zločin izvršen „u namjeri da se u cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička ili regionalna grupa kao takva: ubitstvo članova grupe, teška povreda fizičkog ili duševnog integriteta članova grupa, namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima sračunatim na njeno potpuno ili djelimično fizičko uništenje, mjere s ciljem da se sprečavaju porođaji u samoj grupi, prinudno prenošenje djece te grupe u drugu grupu“.
Ovo su izvodi koje su dobro poznavali oni koji su dozvolili da se u prvoj polovini i sredinom jula 1995. godine, od strane UN-a preda Srebrenica „zaštićena zona UN-a“ agresoru, srpskim fašistim akoji su izvršili masovne zločine nad nenaoružanim Bošnjacima. Odmah nakon ulaska u Potočare, gdje je bilo oko 30.000 Bošnjaka, agresor je, uz prisustvo UNPROFOR-a i noseći njihove uniforme i kape, kao i oznake Crvenog Krsta, na najsvirepiji način ubijao i klao nezaštićene ljude (muškarce i dječake), silovao žene i djevojke, pljačkao njihovu imovinu i drugo. U Potočarima je ubijeno i zaklano preko 1.500 civila.
Agresor je u Potočarima izdvajao muškarce i djecu stariju od 12 godina, te ih kanionima i autobusima odvodio u okolna mjesta i ubijao, o čemu svjedoče mnoge masovne grobnice. U Pilici je od 16. do 18. jula ubijeno preko 1.200 civila, na brani taložnice mulja Glibnice strijeljano je na stotine ljudi, na području Foresta (šumski proftor od Šušnjara do Snagova) ubijeno je 1.000, u Konjević polju 700, u Kravici preko 700, u Kamenici preko 600, u Biljinu oko 300, u Baljkovcu oko 300, Udrču oko 200, u Pobuđu preko 150 i u gradu Srebrenici oko 150 civila. I u Novoj Kasabi, Lazeti i drugim mjestima ubijeni su brojni Bošnjaci.
Ovo su podaci koji su objavljeni u zborniku radova sa međunarodnog kongresa za dokumentaciju genocida u Bosni i Hercegovini, održanom u Bonu od 31.avgusta do 04.septembra 1995. godine. Na ovom kongresu sastali su se eksperti iz Sjeverne Amerike, Evrope, Azije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Kongres je održan pod pokroviteljstvom Simona Vizentala, predsjednice njemačkog parlamenta Rite Zismut, te predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića. U završnoj frankfurtskoj deklaraciji, Miloševićev režim je optužen za zločin genocida.
U periodu iza ovog kongresa, institucije međunarodne pravde su potvrdile, presudile da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima.
Osmog jula 2015. godine, Rusija, Kina, Angola, Nigerija i Venecuela se nisu složile sa činjenicom da je u Srebrenici 11.jula 1995. godine počinjen genocid nad Bošnjacima. Možda se emisari ovih država neće nikada složiti sa tom činjenicom, no, njih na to ne treba prisiljavati. Njihove zemlje prolazile su kroz velika stradanja i razaranja u velikim svjetskim ratovima i ratovima regionalnog karaktera. Cijeli svijet zna da je u Srebrenici počinjen genocid nad pripadnicima Bošnjačkog naroda.
Politika destrukcije koja Bošnjačkoj djeci ne dozvoljava učenje maternjeg jezika, nije novi izum vladajućih struktura Republike Srpske. Poznate kuhinje beogradskih političkih režima više od jednog stoljeća sračunato usmjeravaju svoje ciljeve na teritorij Bosne i Hercegovine. Prije svega, na Bošnjake.
Bošnjaci su bili, opstali i biće Evropski narod koji pripada Evropskoj kulturnoj civilizaciji. Bošnjaci mogu djelimično oprostiti velike zločine, ali nikada ne smiju zaboraviti 11.juli i Srebrenicu. Agresorska vojska, pored Bošnjaka, na velikm dijelu teritorije koji se danas zove Republika Srpska, svojom genocidnom politikom prognala je i značajan broj bosanskohercegovačkih Hrvata, Roma, Jevreja, te pripadnika miješanih porodica i manjih etničkih grupa. Sve je to rađeno smišljeno i koordinirano.
I dan danas, veliki dio srbijanske političke scene i vladajuće stranke iz RS-a slijede put takve politike. Postavljamo pitanje: „Šta je krajnji cilj sljedbenika ove ideje?“ Deklarativno se pozivaju na kompromise, toleranciju, različite rezolucije UN-a i Dejtonski mirovni sporazum, a na svakom koraku, tamo gdje mogu, rade na razgradnji Bosne i Hercegovine, koja je sasvim sigurno država, koja pripada svim njenim narodima i građanima. Jedanaesti juli i podsjećanje na genocid počinjen nad Bošnjacima Srebrenice mora zauzeti važno mjesto u zvaničnim institucijama BiH, kao i u svijesti svih njenih patriota.
Put za opstanak BiH je stvaranje države za sve njene stanovnike, na svakom pedlju naše domovine. Sloboda, jednakost, pravda, neka budu u službi svih naših građana. Pomirenje se uspostavlja teško, ali bez mira, slobode, koju će građani BiH izgraditi uz podršku prijatelja demokratskog svijeta, nema budućnosti, ne samo za BiH, nego i za susjedne države i njihove građane. Zato neka živi mir, neka se poštuju žrtve genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i sve druge nevine žrtve agresije na državu Bosnu i Hercegovinu u periodu ”92-”95.
Izvucimo adekvatne pouke za današnje vrijeme i buduće događaje. Dužni smo to učiniti, prije svega, zbog nas samih, a naročito nadolazećih generacija Bosanaca i Hercegovaca.
Živjela Bosna i Hercegovina, država ravnopravnih naroda i građana.
PRESS SLUŽBA KV S BiH TK
Komentari
Komentara
