Bez šireg razmaha – Pozorišna kritika pozorišnog kritičara Vojislava Vujanovića

Menprom

Pisana nepretenciozno, drama Lutza Hübnera «Ispad» nije davala dovoljno mogućnosti ni  glumcima da  se razmašu u svojim  stvaralačkim htijenjima prilikom  njene scenske realizacije.  Sve se odvijalo u ravnim linijama, bez istinskog sukoba i bez punijeg naznačenja kontekstualnih vrijednosti za osmišljenje unutarnjih značenja.

Reha Centar

Storija je zasnovana na sukobu nastavnika i učenika, sukobu, u biti bizarnog, mada tako čestom u suvremenom obrazovnom sustavu i kod nas, a i u svijetu. Učenik završnog razreda svoga školskog obrazovanja traži od nastavnika geografije trojku da bi sa uspjehom završio svoj obrazovni krug i, kada nastavnik odbije zahtjev, učenik, po prirodi agresivan i opsjednut boksom, udari je. Nastavnica, pak, prebačena iz prethodne škole u novu školu, utonula je u svoje depresivno stanje i iz straha za svoj ugled, već donekle poljuljan samim premještajem, odustaje od tužbe, čak, osjeti se ponukanom da pomogne učeniku da savlada gradivo i da dobije prolaznu ocjenu. Učenik taj njen gest pogrešno protumači i počne prema njoj iskazivati erotske pobude. U tom «sukobu interesa» odvija se dalji tok radnje u koju se počinju uplitati i drugi akteri, učenikov otac, grub prema sinu pa svoj bijes iskaljuje i na učiteljicu. Pa i djevojka učenikova šalje učiteljici neuljudno pismo zbog koga je učenik premlati. Učiteljicu je tumačila Aleksandra Demše, a učenika Goran Koši.

ispad-face

Likovi su tipizirani. Istina, lik Aleksandre Demše posjeduje izvjesni svoj scenski razvoj. Na početku, ona stoji pred publikom, i iz unutarnje depresije počinje neku vrstu ispovijesti o svojoj zlehudosti, da bi, nakon učenikova udarca, ta stanje pogruženost biva uvećano i u njoj se javlja dilema da li da prijavi učenika ili da mu oprosti. A kada se odluči da mu pomogne umjesto da ga optuži njeno lice blagih crta u koje se useljavaju početni akordi skrušenosti, pomalo očvršćuje i poprima odlučniji karakter. Kasnije, pri kraju radnje, kao da se počinje priklanjati i učenikovim erotskim intencijama.

Na drugoj strani, junak Gorana Košija se jedva primijetno pomakao iz svog početnog stanja iskazivanja agresije kroz boksersku igru rukama, čijim potencijama ih prevodi iz znaka u kliše i trivijalizaciju. Doduše, pri kraju predstave i on doživljuje izvjesnu i emotivnu i mentalnu preobrazbu.

Aleksandra Demše je igrala stišanim tonom, prožetim ispovijednom intonacijom. Bilo je u toj stišanosti i ispovijednosti određene spontanosti i blage mekote, onih, dakle, elemenata u čije se unutarnje duhovno stanje moglo vjerovati. Pogotovo u njeno osjećanje izgubljenosti i nesnalaženja u realnom svijetu. U ta njena emotivna stanja ugrađivala je cijelo svoje biće, od svoje fizičke stature do ljupkosti lica i izražajnih očiju i sigurno je, kada bi bila u situaciju da sve te svoje kvalitete ponudi nekom punijem scenskom liku da bi gkedatelji imali prilike vidjeti jednu snažnu heroinu romantičnih opredjeljenja. Goran Koši je glumac zadatka i njegov repertoar je gotovo neiscrpan. On posjeduje živu motoriku, njegovo je kretanje scenom impulzivno i energično i kakav god bi se scenski zadatak postavio pred njega, on bi ga ostvario u granicama izrazite korektnosti. Nažalost, u ovoj predstavi stvaralačke snage i jednog i drugog aktera ostale su u nagovještaju.

 

Vojislav Vujanović

Komentari

Komentara