Kritika Mladena Bićanića za 3.Festivalsku večer

Dario Bevanda: “ Pink Moon “    Režija, izbor scenografskih elemenata i kostima: Saša Peševski    Dramaturgija i izbor muzike: Dario Bevanda    Muzika: VIS Radioaktivno smetljište / kolektiv predstave /    Igraju: Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Dina Mušanović i Benjamin Bajramović    Bosansko narodno pozorište Zenica    Praizvedba: 11. 01. 2019.

“ Rock – opera – nešto kao The Wall. Antiutopijska priča epskih proporcija smještena unutar kafkijanskog sistema koji melje ostatke ljudskog roda, s elementima psihodeličnog westerna, trash – horrora, space – opere i gomilom pop – kulturnih referenci. Vrijeme i mjesto radnje – bliska budućnost, postapokaliptična i apokaliptična zemlja. Nakon Trećeg svjetskog rata i razorne epidemije kanibalističkog virusa tajnovita Korporacija ovladava svijetom….lagodan život imaju samo oni koji rade za Korporaciju, ostali žive u bijedi. Devastiranim gradovima haraju motorističke bande, a zbog klimatskih promjena kiša ne prestaje padati. This is the way the world ends. “ Iz tog u dahu izrečenog monologa odličnog Zlatana Školića, na samom početku, saznajemo gotovo sve ono bitno za predstavu “ Pink Moon “ autora Daria Bevande, što je u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, sredinom siječnja, praizvedena u režiji Saše Peševskog. Zamišljena je, dakle, kao hibridna kazališna forma, kao rock – opera, njenim venama proteći će mnoge aluzije, asocijacije i reference popularne kulture, filma i glazbe, prije svega. Mnogo toga je manje ili više prepoznatljivo: “ Ratovi zvijezda “ i njihovi junaci i anti – junaci, snaga sile tamne strane i džedaja, smionih boraca za slobodu i pravdu, poetika Tarantina i “ Pulp Fiction “, apokaliptičan svijet kafkijanskog sazvučja u kojem se bori Mad Max, rock – opera “ Thommy “ – moćan je to, uzbudljiv i potresan koloplet duhovitih scenskih rješenja, redateljskih postupaka, glumačkih kreacija sadržanih u dva paralelna toka kojima se kreće predstava. Na prvoj razini riječ je o skupini mladih, ili više ne tako mladih ljudi, pratimo njihov život, snove, patnju, sreću i bol, tada je to, kako sam redatelj kaže: “ …lična drama u kojoj likovi kroz sukobe dolaze do katarze, a svatko od njih pokušava se osloboditi sopstvenih okova “. Istodobno teče i drugi tok, priprema za originalnu rock – operu, doradjuju se i dopisuju scene i prizori, dodaju nova lica, u njoj bi se trebali pojaviti ti isti mladi ljudi, biti će to njihov veliki iskorak u svijet teatra, umjetnosti, snovidjenja i iluzije kojim će iskočiti iz sumorne svakidašnjice i osvojiti neke nove prostore i slobode. No, želje i snovi su jedno, surova stvarnost sasvim nešto drugo, rasplet će sve njih odvesti do nekih potpuno novih spoznaja i svjetova, da bi, možda pročišćeni, prošavši kroz pad uzdigli se do otkrovenja, što i jeste, kako autori “ Pink Moona “ indirektno napominju, autohtono značenje riječi apokalipsa, na kojoj se, nedvojbeno, predstava temelji.

Dario Bevanda u kazališnom miljeu prepoznat je i potvrdjen kao dramaturg, odigran mu je i dramski prvijenac u sklopu sarajevskog pentagrama “ Na rubu svemira “, a ovo je prvi njegov cjelovečernji dramski tekst, prvi samostalni izlazak na pozornicu. Saša Peševski / 1984. / prvi put se predstavio u duetu sa dramskim piscem Borisom Lalićem u izvrsnom kazališnom projektu “ Mirna Bosna “, njegov “ Pink Moon “ važan je korak dalje u istraživanju redateljske prakse i obogaćivanju, gotovo ukrašavanju njegova redateljskog rukopisa.

Predstava je prepuna tih malih, duhovitih i vrlo precizno iznijansiranih scenskih rješenja, prizora koji dopunjuju ponekad aforistične replike junaka, ali i podvlače ono bitno i važno što Bevanda želi reći u svom komadu. “ Ako nečeg nema više ne mora značiti da je propalo “ gotovo da zvuči kao moto po kojem se odvijaju životi junaka drame, poput krijesnice u ljetnoj noći zaiskri misao: “ …znaš da si star kada svjećice na torti koštaju više nego sama torta “, neugodno vas pogodi rečenica: “…stvarni život nije pretjerano napet, pogotovo ne ovdje. “ Posebna priča su songovi, pet ih je ključnih, svako od likova u zamišljenoj rock – operi nosi jedan od njih, jedan pripada imaginarnom indijanskom plemenu koje se spominje u kontekstu tog dijela predstave, svi su oni zgusnuti i koncizni portreti tih likova, ali i njihove male ispovijesti, rekapitulacije životnih istina i zabluda kojima su se u životu vodili. Čuti ćemo i zanimljive opaske o teatru samom, posebno postdramskom, o dokumentarnom u umjetnosti, nezaobilazan je i kratki opis ratnih zbivanja: “ …nije trebalo dugo da počne pravi rat. Veliko trežnjenje u kojem ćemo se podijeliti na neka druga plemena, nakon što je konjica sa zakašnjenjem došla da prekine klanje. Zakopali smo ratne sjekire, nas preživjele drže odvojeno, zaključane u rezervatima gdje nas kljukaju nekim novim drogama, antidepresivima, sedativima…” Zvuči dosta poznato, zar ne?

“ Pink Moon “, naravno, počiva na glumcima, njihova energija, zanos , polet i draž kojom igraju nose predstavu. Zlatan Školjić, kao i svi u dvostrukoj ulozi, on je Muhamed Muha Palo, neumorni tragač za novim projektima od kojih niti jedan ne uspijeva ali i gitarist Johnny u rock – operi koja bi trebala biti njegovo krunsko djelo, sjajan je u improvizacija, temeljit i staložen u razradi oba lika, Adis Mehanović je Petar Marić Mara, stari rokeraš i droger, sada već na rubu života, muče ga “ krateri u pamćenju “ od svega onog što je isprobao u životu, impresivna rola koja se ne zaboravlja, Dina Mušanović igra Barbaru Marić, njegovu kći, odraslu sa majkom, čežnjivu i ranjivu, studenticu Filmske akademije, koja takodjer, kao i svi likovi, puno toga krije o sebi ali i u sebi i čini to glumački snažno i uvjerljivo, najzad Benjamin Bajramović, u roli starijeg brata Muhinog, on je Abdulah Palo Brada, pragmatičan i čvrsto na zemlji, sklon kompromisu u zadovoljenju vlastitih potreba i želja, ali zato ništa zadovoljniji, njegova igra to svjedoči svakoga trenutka – četvorka je to koja će se, u ovoj važnoj predstavi, koja će vas možda, na trenutke podsjetiti na kazališne projekte Andraša Urbana, itekako pamtiti.

aktuelno.ba

Komentari

Komentara