U Bosanskom kulturnom centru u Živinicama, od 21. oktobra pa sve do 29. ovog mjeseca održava se, po prvi put, pod geslom „ Živi lijepo, živi nice, živi fest „ Živinicefest, Medjunarodna revija kazališnih kuća iz Bosne i Hercegovine i okruženja: Zenice, Mostara,
Sarajeva, Bijeljine, potom Kikinde iz Srbije, te Skopja iz Makedonije i Praga iz Češke Republike. U natjecateljski program, koji prati stručni žiri u sastavu: Almir Bašović, dramski pisac, Sarajevo, Vlado Kerošević, glumac i redatelj, Tuzla i Ljiljana Čekić, glumica, Banja Luka, uvršteno je osam predstava vrlo različitih žanrovskih odrednica, dramskih poetika i redateljskih rukopisa. Organizator i domaćin Živifesta je upravo Bosanski kulturni centar
Živinice, a umjetnički direktor i selektor Elmir Krivalić.
Prvi žinički susret sa teatrima iz zemlje i regije otvorio je umjetnički ansambl Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice. Riječ je o novom uprizorenju dobro poznate drame „ Sakati
Billy sa Inišmana „ ništa manje poznatog, priznatog i u svijetu filma i teatra renomiranog irsko-britanskog dramskog pisca, filmskog scenarista i redatelja Martina McDonagha.
Predstavu, vrlo solidan repertoarski naslov zeničkog pozorišta, režirao je Predrag Štrbac, kućni redatelj Drame SNP u Novom Sadu, kao gost, on je i adaptirao komad, u prijevodu
Djordja Krivokapića, scenograf je bio Vedran Hrustanović, kostimografkinja Ena Begičević, kompozitor Alek Rodić, a igraju Nusmir Muharemagić, u naslovnoj roli, Sabina Kulenović i
Andjela Ilić, njegove brižne tetke, nevjerojatno zaigrani i poput klauna lepršavi Mugdim Avdagić, briljantno igra Džonija, životno posvećenog pronalaženju vijesti o kojima, kako smatra, ovisi život sredine u kojoj živi, mlada Tamara Miličević-Stilić, kao Helen, Zlatan Školjić je Bartli, Faketa Salihbegović- Avdagić Džonijeva mama, ulogu Doktora nosi Adis Mehanović,Babibobija igraju u alternaciji Siniša Vidović/Benjamin Bajramović a Amar Brka je Donal.
Martin McDonagh iskusan je, rasni dramatičar, on stvara priču iz naoko nevjerojatno sklopivih likova junaka: jedan gleda u krave, drugi priča sa kamenjem, treći uživa u pričanju navodnih vijesti gotovo na granici moguće istine, uvjeren da o njima ovisi i sam život njegov i njegovih susjeda kojima ih pripovijeda, netko se alkoholizira a netko obožava slatko, dok netko četvrti nastoji što bezbolnije odrasti nesvjestan da svojom neželjenom grubošću drugome može prouzročiti bol ili tugu – svi oni zatočeni su na nekom zabačenom irskom otoku, inače omiljenom mjestu radnje u komadima ovog dramskog pisca, sa tog otoka svi bi oni neizostavno željeli otići, bilo kamo, u neki drugi, možda bolji i plemenitiji svijet, ali tom
svom otoku ipak se, u konačnici, vraćaju. Topla i ljudska priča, vješto kazališno ispričana, o tomu kako je ipak nužno pokušati barem nešto promijeniti u svom životu, a ne ga proživjeti bez strasti i želje za promjenom, ali i o tomu kako je „ istina uvijek manje teška od straha
kakva bi ona mogla da bude „ kao i o često zaboravljenoj istini da „ ništa ne boli kad imaš dobro srce.„
Iz Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru u Živinice je stigla predstava „ Ja od jutra nisam stao „ hrvatske dramatičarke Une Vizek, u režiji Dražena Krešića, dramaturg je bio Dario Bevanda, scenski pokret i koreografiju potpisuje Ena Kurtalić, igraju: Mario Knezović, Ivo Krešić, Dražen Pavlović, Ivan Skoko i Jelena Kordić Kuret. Praiizvedba je bila prije par sezona
u Satiričkom kazalištu „ Kerempuh „ u Zagrebu, režirala je Nana Šojlev, predstava je čak osvojila nagradu za najbolji dramski tekst „ Fadil Hadžić „. No, to je bila sasvim neka druga predstava, u Mostaru je pristup bio nekako pomaknut, iščašen, kao da se izgubio onaj prvotni dramski narativ o kome autorica kaže: „ Ova drama je jednako maskulinistička koliko i feministička. Ona je humanistička, i priča o nepravdi, kome god da se ta nepravda dešavala.
Činjenica je da čovjek bolje vidi nepravdu koja se dogadja njemu, nego onu koju on čini drugima, tako da svi pišemo ono što vidimo, što nas boli. „ Redatelj pak, u programskoj knjižici predstave, ovako čita dramski rukopis Une Vizek: „ Una Vizek odlučila je napraviti jedan zanimljiv dramski eksperiment. Ona je zamislila kako bi bilo da je sve obrnuto: da u ovom svijetu nisu dominantni muškarci nego žene, da one drže vodeće pozicije i imaju bolje plaće, da se lakše školuju i lakše zapošljavaju. Da muškarci ćube kući na porodiljnom, kuhaju, čiste i čuvaju djecu…Ovaj komad eksponira nas svakodnevici koja je možda pomalo hororična, ali pritom nas malo i zabavlja…“ Tu negdje, izmedju horora i zabave, Mostarci smještaju svoju predstavu, umotanu u nepregledne količine vune, taj kazališni znak i vrstu stilizacije kroz koju se kreću junaci ove igre dramaturg Dario Bevanda ovako objašnjava: „
Njihovi kostimi – predimenzionirane brade i moderne trenerke – predstavljaju skoro karikaturalan izraz maskuliniteta, u kojem nekada prepoznajemo suvremenog muškarca, a nekada njegov arhetip, a vuna i preslica koja neumoljivo radi i nakon što se svjetla na kraju predstave ugase simbole svijeta zapretenog u status quo patrijarhata. „ Problem nastaje kada kazališni znak, bez da je to za život predstave neophodno, postane sam sebi svrha, kada prekrije sve ono što bi taj projekt trebao kazališno donijeti, iz tog labirinta teško je neokrznut izići.
Aleš Kurt, redatelj i autor dramskog predloška na kojem se gradi predstava „ Ništa nas ne smije iznenaditi „, praizvedene u sarajevskom Pozorištu mladih, o njoj kaže: „ Ovo je predstava puna tuge. Ali i predstava o kraju svijeta koja baš zato što o tome govori, treba biti zabavna i šarmantna. A predstava uvijek u sebi krije puno više čuda no što mi mislimo. „ Tom „ čudu „ od predstave koproducent je bio Festival MESS, dramaturgiju potpisuje Nejra Babić, scenografiju Vedran Hrustanović, kostim Lejla Hodžić a muziku Zlatan Božuta. Igraju: odlični Belma Lizde Kurt i Emir Fejzić, oni su ljudi u uniformama i vode igru, uz njih su dvije nove, mlade glumice, Hana Zrno i Ivona Baković, u prvotnoj podjeli još su i Mirza Dervišić, Anita Memović Kajasa, Nadine Mičić, Vanja Matović i Darja Badnjević. Tokom izvedbe, kako već redateljski nerv Aleša Kurta ukaže da je neminovno, čujemo i dijelove teksta „ Černobilska molitva „ Svetlane Aleksijević, „ Vjetropirke „ A. P. Čehova i „ Pjesme o kraju svijeta „ Česlava
Miloša, a sve je prožeto zvucima glazbe koju uglavnom prepoznajemo: od ruske narodne pjesme „ Oči černije „, ukrajinskog narodnog plesa Kazachok, davnog njemačkog hita što se slušao i u rovovima II Svjetskog rata, „ Lili Marlen „, pa sve do Valcera br. 2 Dimitrija Šostakoviča na kojem dobar dio predstave počiva. Predstava je to što samim imenom nagovještava o čemu govori – vježba Civilne zaštite pojavljuje se kao relikt neke naše nedavne prošlosti, kada smo se spremali kao da nas zbilja ništa ne smije iznenaditi, a ipak, na koncu, sve nas je iznenadilo, i to krvavo i tragično. U uvjetima pojave i rasta Covid-19 epidemije sve se to zaoštrava i poprima neke zloslutne bljeskove straha i nesigurnosti, kao temeljnih, ključnih odrednica vremena u kojem živimo. Predstava zrcali, u svim svojim segmentima – pokret, tijelo, gluma, mig, geg – redateljski rukopis Aleša Kurta, neuhvatljiv, ponekada, u kodu, znacima i šiframa kojima se služi, vjeran svojoj osnovnoj ideji: suočiti nas sa nekom scenskom slikom, nekim prizorom koji sasvim sigurno može tu biti sam po sebi, dovoljno jasan i shvatljiv, a odmah potom uskočiti u neki potpuno drugi svijet i izgraditi novu sliku isto toliko razumljivu i kazališno opravdanu, mada potpuno za sebe samoodrživu. Teatar je to, u punom smislu, kako ga doživljava i promišlja Aleš Kurt: razbarušen, apsurdan, neočekivan, u kojem bomba koja se pojavi na početku, poštujući neprikosnoveno Čehovljevo pravilo, na samom kraju mora eksplodirati, drevna je to pozorišna konvencija koju se ne smije prekršiti, unatoč svim prekoračenjima „ dobre, stare kazališne prakse „ čemu je Kurt, kao redatelj imaginaciji blizak, bolje reći od nje sazdan pozorišni čovjek, itekako sklon!
Najzad, posljednja, četvrta predstava prvog dijela Živinicefesta dovela je na pozornicu Bosanskog kulturnog centra u Živinicama predstavu „ Neće biti smak svijeta „ radjenu po tekstu mladog bosankohercegovačkog dramatičara Adnana Lugonića u režiji Nine Nikolikj.
Riječ je o koprodukciji Peripetija Production/Sarajevski Ratni Teatar/ Makedonski narodni teatar Skopje, Lugonićev dramski rukopis praizveden je ne tako davno u Narodnom pozorištu u Mostaru, u režiji autora, a u ovoj izvedbi igraju Darja Rizova, glumica iz Makedonije, Dženana Džanić i Saša Handžić, iz Bosne i Hercegovine.
Lugonićev komad i tada, nakon praizvedbe, privukao je pažnju kazališne javnosti, odlično je to napisan i vješto vodjen dramski zaplet, sa likovima životno snažnim, ljudima od „ krvi i mesa „. Upravo tako igraju ga pomenute glumice i glumac, sve je tu točno i precizno izbalansirano, a igra se bilingvalno, makedonski i bosanski jezik isprepliću se i upotpunjuju živote i duše junaka na sceni. Redateljica, Nina Nikolikj, reći će da su svi akteri ovog kazališnog projekta od samog početka znali što hoće: dramu sa precizno definiranim likovima i situacijama koje u sebi nose prvenstveno emociju, svjesni toga da je ovo prije svega glumačka predstava: „ Sama drama, a tako i predstava, nosi za svakog ponešto, neki model koji nam je blizak na ovim prostorima: neko prepoznaje situaciju kako živjeti sa dementnim roditeljima, netko će se prepoznati zbog sličnog stanja, financijskih nemogućnosti da živi svoj život, odnosno spoznati, kao i junakinja u predstavi, da ništa ne može mjenjati jer nema novaca za to, cijena njene slobode je previsoka za nju, netko će se pronaći u tim žensko-
muškim problemima, u obiteljskom nasilju, u teškoćama na koje nailaziš kada ti oduzmu dijete…Osnovna ideja drame je, prema tome, da preispita koliko jedan čovjek može stvarno da podnese, koliko tragedije čovjek može da podnese, jer ljudska tragedija je toliko strašna da ne prestaje, tome kao da nema kraja, drama se pita: koliko tragedije i bola čovjek može istrpiti a da je i dalje živ! „ „ Predstava „ Neće biti smak svijeta „ igra na toj opasnoj oštrici, naopasnom užetu razapetom nad ponorom naše spoznaje o bolu, suočavajući nas sa patnjom i očajem u kojem smo, često bez naše krivnje, uronjeni, a iz kojih je tako teško isplivati u ono što često zovemo „ normalan „ život. A čini to bez lažne nade, bez patetičnih tonova, surova i poetska kako to samo dobar teatar može biti.
/ mladen bićanić /
Komentari
Komentara
