Osmanska tolerancija, uprkos brojnim pokušajima falsificiranja, ostala je neponovljiv primjer u ukupnoj svjetskoj historiji, jedan je od zaključaka do kojih je došao mr. Senad Hasanagić, koji za Anadolu Agnecy ističe kako ova tema nije uopće sistematski naučno obrađena u novije vrijeme, te kako su ga te činjenice motivirale da napiše posebnu naučnu studiju pod istim nazivom.
Hasanagić je knjigu najprije promovirao u Edirnama, na Trakijskom univerzitetu, nakon čega se nada da će imati priliku o njoj govoriti i u Bosni i Hercegovini. Posebno zadovoljstvo čini mu činjenica da je u ovaj grad prvi put došao kao bosanski izbjeglica 1993. godine, a nakon devetnaest godina je imao čast govoriti o toleranciji na Univerzitetu koji ima 38.000 studenata iz skoro svih zemalja svijeta.
– Predrasude o Osmanlijama su zlonamjerne
Hasanagić u razgovoru za Anadolu Agnecy ističe kako je i bosanska višestoljetna tolerancija odnjegovana u okviru Osmanske Carevine, a njeni utjecaji, zahvaljujući islamskom svjetonazoru, još uvijek su dominantna odrednica Bošnjaka. Hasanagić smatra da se u novijoj historiografiji kontinuirano nastojalo umanjiti utjecaj te tolerancije zbog političkih planova velikih sila i teritorijalnih aspiracija malih država.
“Ako mjerimo širinu i dubinu prava u periodu od pet stoljeća osmanske vlasti, historija nije zabilježila sličnu pojavu. Španski historičar Miguel smatra da današnja Evropa takav stepen tolerancije može samo sanjati”, ističe Hasanagić i podsjeća da ni današnja Evropa u tom pogledu nije mnogo uznapredovala.
Kao neospornu historijsku činjenicu, on napominje da su se svi predstavnici naroda i etničkih skupina obraćali sultanu na svom jeziku, što je danas u modernoj Evropi nezamislivo. U prilog toj tvrdnji naglašava kako su pet stotina godina svi narodi u okviru Osmanskog carstva mogli osnivati i svoje škole, po svojim nastavnim programima i sa svojim nastavnim kadrom, njegovati svoju kulturu i ispovijedati svoju vjeru.
“Ta prava garantirana su svim narodima, ne voljom suverena već pravnom suštinom osmanske vlasti, dok je Ahdnama bosanskim franjevcima samo slijed događaja. Ahdnamu nisu dobili samo bosanski franjevci već i druge vjerske skupine u drugim krajevima osmanskog kulturnog i civilizacijskog kruga. Pet stotina godina Osmanlije su vladali razvijenim evropskim narodima, koji su i ranije imali svoja carstva i kraljevstva. Dio tog čuda, odnosno glavni razlog te vrste dugovječnosti je razvijena tolerancija”, smatra Hasanagić.
Stereotipe i predrasude prema Osmanlijama, a s tim i prema Turcima, Hasanagić odbija kao naučno neutemeljene.
– Duh osmanske tolerancije nadživio je Osmansko Carstvo
“Tako će to potrajati sve dok ne prevlada naučna svijest. Jer, naprosto će morati odgovoriti kako su to uspjeli sačuvati svoju kulturu, jezik i vjeru nakon pet stotina godina vladavine”, naglašava Hasanagić.
Odgovor na ovo pitanje pronašao je u utjecaju islamskog učenja koje se počelo širiti zahvaljujući Medinskoj povelji, jednom od najranijih historijskih pisanih akata tolerancije i međureligijskog razumijevanja.
Prema Hasanagiću, pored vjerskog imperativa na stepen tolerancije utjecala je i osmanska kultura. Kao neponovljive primjere s naglašenim utjecajem osmanske tolerancije navodi događaj kada je 3000 sarajevskih muslimana stalo u zaštitu Jevreja protiv bosanskog paše koji je bio sklon nasilju.
Ne poriče da nije bilo zloupotrebe položaja ali smatra kako je stepen tih zloupotreba bio kudikamo manji od današnjeg stepena korupcije. U prilog tome, Hasanagić navodi podatak kako su mnogi visoki funkcionari na položajima ostajali sasvim kratko, što dovoljno argumentirano govori o odnosu sultana prema narodu, odnosno da je narod imao razloga nadati se pravdi. A pravda, prema Hasanagiću, je bila osnovni ideal osmanskih vladara.
Osmanski duh, naglašava Hasanagić, prema drugom i drugačijem nastavio se njegovati i u moderno doba, jer, kako kaže, samo su tragovi različitih kultura i religija još uvijek vidljivi u sredinama s dominantnim muslimanskim stanovništvom.
Prema njegovom istraživanju, nakon pada Osmanskog Carstva, Istanbul je, unutar gradskih zidina, imao 37 crkava, a sada ih ima 77.
“To je povezano nasljeđe odnosa prema bogomoljama drugih i drugačijih. Nije prekinut ni u vrijeme Kemala Ataturka, pa ni kasnije. Osmanska Carevina je posigurno bila naprednija od današnje demokratije, jer je danas sasvim moguće da u Švicarskoj narod, demokratskim putem, izglasa i zabrani podizanje minareta, što je bilo nezamislivo pod sultanovom vladavinom da se jednoj vjerskoj zajednici dozvoli gradnja vjerskog objekta bez njegovog najprepoznatljivijeg simbola”, argumentirao je Hasanagić.
(AA)
Komentari
Komentara
