Početkom rata 1941. godine 108 najviđenijih sarajevskih Bošnjaka usvojilo je rezoluciju u kojoj se konstatuje teško stanje i progon srpskog stanovništva i traži da se to prekine. Slične rezolucije su donesene u Banjoj Luci, Prijedoru i Bijeljini. U Mostaru takva rezolucija je osvojena 21. listopada 1941. godine. Dana 11. prosinca 1941. godine izglasana je i Tuzlanska rezolucija. Njen prvobitni tekst bio je napisan u izuzetno oštrom tonu, pa je odlučeno da se tekst ne šalje, nego da u Zagreb ode delegacija od jedanaest Bošnjaka i tri Hrvata i da usmeno prosvjeduje u vladi Nezavisne Države Hrvatske zbog zločina. Same rezolucije nisu postigle veći uspjeh, a progoni, ubojstva i mučenja su nastavljeni.
Badnja večer u zimu 1942. godine trebalo je da bude i posljednje u životima nekoliko stotina pravoslavnih Srba, jer su ustaške vlasti u okupiranoj Tuzli namjeravale srušiti Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice. Usporedo s rušenjem tuzlanske pravoslavne crkve, ustaše su namjeravale počiniti masovnu egzekuciju civila srpske etničke pripadnosti na Badnjak.
Informacija o pripremi monstruoznog ustaškog plana doprla je do Šefketa ef. Kurta, koji je okupio ugledne Tuzlake i sročio rezoluciju koja je dostavljena njemačkim okupacionim snagama. Potpukovnik Wist, njemački komandant grada, hitro je reagirao, te su po Tuzli istaknuti plakati s upozorenjem “da nitko nikoga ne smije zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi [Badnjak i Božić]”.
Poslije rezolucije upućene njemačkim okupacionim snagama, Šefket ef. Kurt i hadži Hasan-aga Pašić, nekadašnji gradonačelnik Tuzle, predvodili su delegaciju koja se sastala s Andrijom Artukovićem, ministrom unutrašnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, inače jednim od najbližih suradnika Ante Pavelića. Njihov razgovor nije bilo nimalo prijatan, a u jednom trenutku, kako će kasnije ispričati svjedoci, Artuković je repetirao svoj luger i krenuo na Kurta i Pašića. Preostali članovi delegacije tuzlanskih uglednika poručili su Artukoviću da će cijela Tuzla “otići u šume”, ako ubije Kurta i Pašića. Ovo je odvratilo Artukovića od namjere.
Dvojica sinova Šefket ef. Kurta, Asim i Enver poginuli su kao pripadnici partizanskih jedinica u NOB-u.
Šefket ef. Kurt ostao je u Tuzli sve do smrti. Preminuo je 21. lipnja 1963. godine u 84. godini. Desetak tisuća građana Tuzle i okoline (pripadnika svih etničkih i vjerskih zajednica) došlo je na njegovu dženazu, a dirljiv govor održao je prota Đorđe Jovanović. Uslišena je intimna i neuobičajena molba prote Jovanovića, da on bude taj koji će u efendijin grob sići prije njega, dočekati tabut s efendijinim tijelom i položiti ga u grob.
