III Festival premijera U. G. Hrvatskog teatra SOLI Teatra kabare Tuzla, otvorila je je predstava “Pismo ocu“, nastala u koprodukciji: Harbour of Art, Teatra kabare i Studentske scene Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, radjena prema pismu Franza Kafke svom ocu. Taj, dakle ne izvorni dramski predložak dramatizirao je, odnosno adaptirao Dorian Paulić, režiju potpisuje Damir Altumbabić, Dorian Paulić i nosi predstavu ulogom glavnog lika, samog pisca, Kafke, a partnerica mu je kroz tri ženska lika Katarina Krištić. Tuzlanski festival, ponovo, nas upoznaje sa recentnim predstavama nastalim kao posljedica diplomskih predstava ili završetka masterklasa–magistarskih radnji, nakon tek završenih studenata I ciklusa studija studijskog porgrama Gluma Akademije dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli.
Franz Kafka / 1883. – 1924. / ne spada striktno u domen kazališne umjetnosti, njegova proza nije formalno dramske naravi, on je prvenstveno pjesnik, pripovijedač, romansijer – ali drama koju sadrži njegovo djelo imanentno je teatarska. A da je mislio o teatru i bio njime zaokupljen potvrdjuju i ove njegove rečenice: “ Drama (na sceni) više zaokuplja nego roman i to zato što omogućava da vidimo ono što inače čitamo. Ali tako nam se samo čini, jer ako u romanu pjesnik može pokazati samo ono bitno, drama pokazuje sve – od glumca do kulise, tako da, ne vidjevši samo bitno, vidimo manje od bitnog. Iz toga slijedi, da bi najbolja drama bila drama bez ikakva poticaja, na primjer filozofska drama, koju bi čitali glumci, sjedeći u nekom običnom ambijentu sličnom sobi…”
U takvom jednom nedefiniranom a prepoznatljivom prostoru odigrava se i “Pismo ocu“ napisano 1919. godine, ponekad tužna, ponekad sumorna, ogorčena i bolna ispovijed neshvaćenog sina, gotovo njegov kratki životopis, rekapitulacija svih njegovih borbi, nesporazuma, razilaženja i nesuglasica što su nastajale u odnosu sa ocem. Razapet izmedju autoritarnog, nedodirljivog oca i “bezgranično dobre mati“ Kafka progovara, bezrezervno, o vlastitom osjećaju straha koji ga prati pri svakom susretu sa ocem, o osjećaju ništavnosti koji ga pritom preplavljuje ali, jer Kafka je ipak i prije svega sjajan pisac i motritelj vremena u kojem živi, i o egzistencijalnom strahu svakog čovjeka zarobljenog u doba i vrijeme njemu nesklono. Možda je ovo pismo danas, u vrijeme kada gotovo više nitko pisma niti ne piše, pa otuda nema tko ni da ih čita, pomalo zastarjeli relikt, nešto što suvremene mlade generacije teško da i prepoznaju kao nekada vodeći medij komunikacije medju ljudima – no složenost njegove strukture, dramski narativ na kojem počiva, bogatstvo ideja i misli što ih sadrži neprocjenjiva su vrijednost i više nego opravdanje da se postavi na scenu, da se kazališnim jezikom pokuša otjelotvoriti ta nevjerojatna složenost, nedokučivost i tajnovitost tog čudesnog i zagonetnog svijeta o kojem je ovaj Pražanin s kraja XIX i prvih desetljeća prošloga stoljeća tako lucidno i oštroumno pisao, zalazeći u mračne dubine strahova, dvojbi i nemira čovjeka modernog doba.
Stoga i predstava “Pismo ocu“ , izvedena na otvaranju III Festivala premijera, jeste višestruko značajna i vrijedna: ona nas uvodi u samu nutrinu pisca, otkriva nam što se u njemu zbiva vodeći nas tako i do izvora cjelokupnog njegovog briljantnog proznog opusa, koji je nerijetko završavao na kazališnim daskama, poput kultnih djela kao što su “Zamak“, ”Proces“ ili “Preobrazba“, da spomenem samo neke. Ona nas upoznaje i sa mogućnostima kako to pismo pretočiti u razumljiv i tečan kazališni jezik, dajući obol modelu, postupcima i tehnikama ekspresionističkog ili fizičkog teatra, gdje Kafka prirodno pripada. Najzad, mada je riječ o predstavi što uglavnom počiva na monodramskom iskazu, ona dopušta dodatne intervencije, uz glavni lik pojaviti će se i neka druga lica, čak i prizori iz nekog drugog djela autora, a sve sa ciljem da predstava da što točniji portret Kafke i njegova života u sjeni oca. A sve je to moguće zahvaljujući promišljenoj režiji Damira Altumbabića koja postupno stvara atmosferu i duh izvedbe kroz koju se suvereno kreće glumac na kome sve počiva i koji tumači lik Kafke, Dorian Paulić, uz asistenciju vrlo sigurne partnerice, Katarine Kristić što se pojavljuje u tri uloge: majke, Milene i Dore.
Sam Kafka, na jednom mjestu, u pismu priznaje: “Taj osjećaj ništavnosti koji me često ovladava višestruko potiče od tvojeg utjecaja“, i to je onaj temeljni osjećaj kojim je prožeta predstava, mladi glumac to više instinktivno osjeća i na njemu gradi rolu. Jer za njega, kao ni za sirotog i slomljenog Jozefa K. u “Procesu“ izlaz ne postoji, sve su mogućnosti iscrpljene, njegov opis kako ga daje MIlena, potpun je, jasan, upečatljiv i konačan: “Radi se o tome da smo svi mi prividno sposobni za život, ali kad – tad uteknemo k lažima, sljepoći i oduševljenju optimizmom, ili nečemu sličnom, a on nije nikada otišao niti u jedan zaštitinički azil. Niti jedan!“ Zato i pitanje samog Kafke: “Čemu toliko stanica na putu u smrt?“ na koje ćemo takodjer naići u tom pismu, jeste ne samo odraz rezignacije i mirenja sa sudbinom no i temeljni životni stav – predstava “Pismo ocu“ pokazala nam je gdje su korijeni takvog stava, u što je on uronjen i kakve će to sve posljedice imati u njegovom književnom radu.
aktuelno.ba / Mladen Bićanić
Komentari
Komentara
