Dino Ahmetović iz Tuzle je napisao pismo u kojem govori o važnosti Dana državnosti i u kome se obraća svim Bosancima i Hercegovcima. Dinino pismo prenosimo u cijelosti.
To je Bosna i Herecegovina
Dragi moji Bosanci i Hercegovci, koje da nacije i vjere vi bili, ima li nečega, tu u vašim grudima, da bije kao bubanj i žari kao vatra. Ima li onog srca koje živi za domovinu?
Tamo gdje ste prvi okusili zrak, doživjeli prve životne radosti i tuge. Vi rođeni ste tamo gdje se uzdiže i munara i crkveni toranj, gdje se slavi i Bajram i Božić. Tamo gdje je isto reći jednu stvar na tri jezika ili pisati na dva pisma. To je Bosna i Hercegovina kakva bi trebala biti.
Onakva kakva je zamišljena u jednoj maloj kući među vrletima Bosanske Krajine – u Mrkonjić Gradu, gdje se tog 25. novembra 1943. godine rađa državnost Bosne i Hercegovine. I danas, sedamdeset godina poslije, samo iz udžbenika historije možemo čitati o takvoj Bosni i Hercegovini, kao kakvu bajku.
Ovo je, nažalost, zemlja prividne mržnje i podijeljenost. Tu si nekima kriv što si ovo ili ono. Zar u 21. vijeku trebamo zaostajati za svima drugima? Ne i ne! Moramo pokazati naša srca tim istim velesilama koje su bile gluhe i slijepe kada smo ginuli u ratu pa i dan danas kada se čini da propadamo u ponor, onaj isti koji su nam oni iskopali. Došlo je vrijeme da se ujedinimo!
Ne Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, muslimani, pravoslavci ili katolici, nego mi! Da srušimo barijere i stvorimo našu zajedničku budućnost, da ostavimo zla prošlosti za nama. U inat, u silni inat cijelom svijetu, mi moramo vratiti svoj identitet koji nam je oduzet.
Identitet postojanja ove zemlje, njene istrajnosti pred udarima osvajača i vremena. U ime svih naših sinova, poput kralja Tvrtka ili nobelovca Ive Andrića naša je dužnost to učiniti. Zapjevajmo sada iz sveg glasa naše pjesme, neka nas čuju. Našu zastavu podignimo na tako visok barjak da se svugdje vidi.
Neka znaju svi da ova zemlja postoji i da, dok je nas u njoj i dok je nje u nama, postojat će i trajati. Ne zato što je važna nekome, već zato što je ona nama jedina domovina. Druge nemamo. Ovdje su naši korijeni duboko urasli. Od Save do mora, od Drine do Une – tu smo mi. Tu je Bosna i Hercegovina!
Napisao: Dino Ahmetović – učenik III razreda Opće gimnazije KŠC “Sveti Franjo” u Tuzli
(aktuelno/rtvslon)