Zovem se Lejla Husejnović i rođena sam kao “sedmače”. Prvih par mjeseci mog života protekla su uobičajeno za bebe u tom razdoblju, međutim, kad je došlo vrijeme puzanja, moji roditelji su primijetili da ne mogu samostalno sjediti. Pokušavali su mi na razne načine pomoći, vodili me doktorima, na kraju im je data dijagnoza mog problema – cerebralna paraliza.
Na početku im je bilo teško što su se suočili s takvom spoznajom, ali odlučili su da će se za moje zdravlje svim silama boriti. Vodili su me na fizikalne terapije i na svaki način trudili se da mi pomognu da prohodam. Cijenila sam njihovu ljubav, pažnju i zalaganje. Iako sam imala brojne poteškoće s pokretanjem, mogu kazati da sam imala sretno djetinstvo i bila zadovoljno i sretno dijete.
Naravno, imala sam svoje dječije snove i maštanja. Roditelji su mi pomagali da zaboravim na svoje poteškoće, tj. na to da sam dijete sa poteškoćama u razvoju i, osim ljubavi i pažnje, ulivali mi osjećaj velikog samopouzdanja. Bila sam komunikativna i lako sticala prijateljice i prijatelje u banji, komšiluku i okolini. Jedva sam čekala da pođem u školu. U školi sam stekla nove prijatelje, školsko društvo.
Dragi Allah mi je podario i nešto najdragocjenije – mlađu sestru, na koju sam, doduše, kad se rodila malo bila ljubomorna, jer sam se bojala da mi ne uzme svu roditeljsku ljubav. Ali, veoma brzo sam shvatila da mi je ona, ustvari, najveća podrška u životu koja me nikada neće ostaviti na cjedilu, već koja će biti tu za mene kad drugih ne bude. Zehra je bila najljepša beba koju sam vidjela i, u prvim mjesecima života, veoma mirna. Kasnije je igračkama pravila nered po sobi, bila živahna, ali me zabavljala, zajedno smo se igrale.
Sjećam se svog prvog školskog dana. Otac me odveo u školu. Bila sam presretna što ću naučiti da sama čitam knjige. Kako je vrijeme prolazilo, uviđala sam da sam nekako drugačija od druge djece. Družili smo se, ali ja sam se počela povlačiti u sebe. Pitala sam se u nekim trenucima: ,,Dragi Bože, zašto neko drugi nema ove poteškoće, nego baš ja? I zašto ja?”…
Došao je kraj 5. razreda i mala matura. Izabrala sam najlepšu haljinu i cipele za maturu. Međutim, kad je počeo ples, mene je opet preplavila tuga jer nisam mogla plesati sa svojim drugarima. Zatvorila sam oči i uz ritam muzike zamislila da plešem zajedno sa njima. Baš sam se bila dobro zabavila. Shvatila sam da nije važno što ne mogu hodati, važno je na svojoj maturalnoj večeri sa društvom se zabaviti. I svi smo se smijali. Bilo je veselo i nezaboravno. … Našu smo zabavu nastavili, kasnije, na maturalnoj ekskurziji u Hrvatskoj koja je bila naše posljednje zajedničko putovanje, nakon kojeg su se naši putevi razišli i svako je krenuo na svoju stranu.
Nakon napornih školskih godina, svi su se učenici odmarali na ljetnjem raspustu, dok sam ja imala fizikalne terapije u banji, trudeći se da poboljšam kvalitet moje pokretljivosti, a sve radi snažne želje da uspijem u životu, ostvarim svoje životne snove i zacrtane ciljeve.
I tako samouvjereno danas savladavam prepreke i borim se kroz život. Ima rijetkih momenata kad izgubim elan i pomislim na odustajanje, ali ni u tim momentima ne gubim nadu u dragog Allaha, jer znam da je on Svemoćan, Milostiv i da sve može. Moje je samo da se trudim i činim maksimum od sebe, a Njegovo je kad će odrediti da mi se šta desi. Ja sam Mu zahvalna, jer mi daje snagu da istrajem. Okružio me je osobama koje me vole, podržavaju i poštuju. Napokon, najvažnije je biti dobra, uzorna, pozitivna, plemenita i vrijedna osoba koja zna šta su pravi Put i moralna načela, a ne biti od onih koji su sa njega skrenuli i koji kroz život besciljno tumaraju.
Piše – Lejla Husejnović
aktuelno.ba
Komentari
Komentara
