Obilježavanje događaja i sjećanje na žrtve fašističkog terora predstavlja trajnu obavezu za sve bosanske građane, kao i vršioce najviših državnih funkcija. U tom smislu ništa sporno nema i kada je riječ o učešću člana predsjedništva države Bosne i Hecegovine, gospodina Mladena Ivanića netom održanoj komemoraciji nevinim žrtvama fašističkog ustaškog režima NDH u mjestu Jadovno. Međutim, sporna je njegova izjava „…da narod koji se ne sjeća svojih žrtava gubi vlastiti identitet“.
Čudno je da dotični gospodin već decenijama potpuno ignorira nevine žrtve genocida i teških ratnih zločina koje je na teritoriji države, čiji je on zvaničnik, počinjen od strane JNA i njegovih brojnih sunarodnika koji su se stavili u funkciju velikosrpske agresije.
Možda gospodin Ivanić nije ni svjestan da na dnevnoj osnovi, putujući vlastitom državom u kojoj je član Predsjedništva, prolazi pokraj bezbrojnih masovnih grobnica, jama, logora i drugih stratišta na kojima su u brutalnim akcijama umorene desetine hiljada građana države čiji je on zvaničnik, a predominantno Bošnjaka. Gospodin Ivanić bi morao biti svjestan da poštovanje žrtava iz „vlastitog“ naroda, ne znači potrebu relativiziranja ili negiranja zločina koje su pojedinci iz „vlastitog“ naroda počinili nad drugima i da je neupitni dio identiteta „njegovog“ naroda također zločin nad drugim narodima, a naročito zločini tokom pokušaja realiziranja velikosrpske ideje s početka i kraja devedesetih govina 20. vijeka.
Selektivnim sjećanjem, pokušajem prikazivanja vlastitih patnji i stradanja kao jedinstvenih i neponovljivih i koje su se desile samo „svom“ narodu, uvijek je bio primjer instrumentaliziranja žrtava u dnevno političke svrhe, u čemu gospodin Ivanić nije usamljen primjer.
Vrhunac licemjernog odnosa prema žrtvama zločina počinjenog od počinilaca iz „vlastitog“ naroda je pokušaj notornog osumnjičenika za ratne zločine Daneta Lukajića, kojeg je policija Hrvatske uhapsila prilikom pokušaja ulaska u Hrvatsku, a s namjerom da prisustvuje komemoraciji u Jadovnom. Radi se o čovjeku koji je naredbodavac i saučesnik teških zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima u jednom od najzloglasnijih logora formiranih tokom gresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu – logora „Manjača“, a u kojem je on bio jedan od zapovjednika.
Nije li, dakle, obaveza upravo gospodina Ivanića da, prije svega, uloži napor i bori se za njegovanje javnog diskursa kojim bi se u državi u kojoj se nalazi na najvišoj funkciji, stvarala atmosfera i uslovi za hapšenje i kažnjavanje osumnjičenih za ratne zločine, bez obzira da li su iz „vlastitog“ ili „tuđeg“ naroda. Time bi on direktno doprinio prekidu stvaranja paralelnih historija i istina i prekidu podjele žrtava zločina na „naše“ i „njihove“. Nažalost, nismo zapazili da je njegov angažman išao odlučno u tom smijeru ili da se ikada usprotivio svojim političkim protivnicima ili partnerima koji brutalno negiraju sudskim presudama potvrđen zločin genocida nad Bošnjacima u Srebrenici ili da je čest učesnik komemoracija žrtvama „drugih“ naroda širom države na čijem je čelu.
Press služba Stranke za Bosnu i Hercegovinu