Humanost nije samo vrlina, ona je u ovim teškim vremena i jedna hrabrost koju treba iskazati kada svaki četvrti stanovnik BiH preživljava od minimalnih primanja. U moru socijalnih slučajeva, sve težih i težih životnih priča koje se podastiru pred nas putem medija teško je pronaći onog kome je najteže.
Osnivač Udruženja „ Humanist“ iz Tuzle, Zijad ef. Majdančić sa svojim sinom Adnanom sa skromnošću dodaje da je ono što on danas praktikuje da svakom, tko mu se obrati za pomoć, na koga mu ljudi ukažu da je bez doručka se probudio , za ručak ne zna šta će a za večeru samo leći će , odmah ide i pomaže bar sa kilom brašna i litrom ulja i mlijeka. Da se hljeb ispeče i pojede dok namirnice ne dođu nove a koje opet Adnan i Zijad zajedno kupe ili uz pomoć svojih prijatelja dostave. Tako da je Zijad , kao i negov Adnan, u potpunosti opravdao dobitak plakete „ Humano srce“, koju su mu dodijelili za prošlu godinu čitaoci magazina „ AURA“.
„ Moram zvučati neskromno, ali teško je vrijeme i sevap je pomoći ljudima koji su u nevolji. Nikada se ne zna šta život nosi, možda sutra se i ja probudim u belaju i muci i čekam pomoć od dobrih ljudi. Kolo sreće se zna okrenuti toliko da padne čovjek brzo natraške. Ali ja sam uvjeren da ja imam „ misiju“ da sem duhovnom medicinom pomažem ljudima i ovako, a to je humanim akcijama, ličnim donacijama … Dakle, pozvao bih sve ljude, koji danas imaju „ višak“ hrane u kući da taj višak podijele sa onim koji nemaju ništa. Vjerujte da će svi tako samo sebi brže otvoriti put nafaki a ovo što danas vidim, a to je otuđenost ljudi i trka za novcem, me nekada rastuži da odem na obronke planine i tu sam sa sobom „ćutim“ i mislim kako pomoći narodu. Muke je u narodu previše, siromaštva dosta i ja danas pedeset porodica pomažem u finansijskom smislu, nosim im namirnice… Ama pomažem im da žive, bar dijelom onog što zovemo normalnim životom.. Nikada nisam bježao ni od davanja donacija za džamije, za vjerske objekte i vjerujte da i tu čovjek treba dati. Skoro su mi bili ljudi iz Dubokog potoka kod Srebrenika u vezi moje donacije za tamošnju džamiju , zatim dao sam donacije i za vjerske objekte na području Tuzle, Sarajeva, Gračanice, Brčkog, Bijeljine … Da sebe sada ne hvalim, tko mi je tražio i dobio je pomoć, za koga sam čuo da nema pomogao sam mu . „- priča nam Zijad Majdančić.
Kojeg smo sreli dok je dolazio u Srebrenik u misiji dječijeg „ Djeda mraza“. I na ovo općinsko područje dostavio je poklon paketiće za najmlađe a da im uljepša novogodišnje praznike.
„ Ovaj dječiji paketić je malo što ja dobijem od djeteta kojem ga uručim. Niko ne može platiti, dati, podariti vam tako iskren osmijeh kao dijete kada mu date paketić, kada ga prislanja sebi na grudi i kaže tiho, ali baš od srca : „ Hvala“. Trnci me prolaze kada ovo pričam. Sada sam bio kod jedne socijalno ugrožene porodice u Tinji, podijelio sam i gore paketiće. Ima ljudi koji ne mogu, na žalost, da svojoj djeci kupe paketiće i ova misija mi je toliko draga da evo me zovu i Djeda Mrazom, ali neka, samo umjesto saonicama ja paketiće vozim u autu. Sada ja i Adnan idemo po Srebreniku podijeliti paketiće, nakon Tuzle idemo i do Kladnja. Svagdje ima dječice koja nas čekaju.“- kao pravi Djed Mraz, sa mišlju kako da usreći dječija lica, pun vedrine govori nam Zijad ef. Majdančić.
Majdančići su nas zamolili da poštujemo i mi diskreciju ljudi kojim oni pomažu, djecu kojoj uručuju paketiće tako da smo spremili fotoaparat i svijet se je i oko nas učinio ljepšim.
Piše : Mirza Karić
Komentari
Komentara
