U proteklim danima mogli smo svjedočiti još jednom pokušaju ukazivanja na izuzetno loše stanje u obrazovnom sistemu u našem kantonu, konkretno na Univerzitetu u Tuzli. Kažemo pokušaju, jer poznavajući vladajuću oligarhiju na Univerzitetu i Vladi TK koji već godinama sistematski urušavaju ugled jedine državne visokoškolske ustanove u kantonu, ali i 20.000 pasivnih, apatijom opijenih studenata i studentica koji svojom šutnjom podržavaju isto, suludo je i očekivati nešto drugo.
Nakon objavljivanja dopisa kojeg je kolega uputio Naučno nastavnom vijeću svog matičnog fakulteta, uslijedila je još jedna u nizu Facebook revolucija popraćena reakcijama građanstva u kojima je najčešće iskazana solidarnost i konstatacija kako imamo problem sa odlivom mozgova. Neka konkretna akcija s ciljem rješavanja izuzetno velike gomile problema se nije pokrenula. A ko bi zapravo trebao to da uradi?
Da li uvaženi Rektor i članovi Senata, te čelnici Vlade TK ( pri čemu akcenat stavljamo na Premijera zajedno sa Ministarstvom za obrazovanje, nauku kulturu i sport) nisu upoznati sa mnogobrojnim problemima s kojima se studenti/ce i ostali uposlenici Univerziteta svakodnevno susreću ili su jednostavno odučili da ih ignorišu? Primjere koje je naveo kolega odnose se na bahatost pojedinaca, koji su nažalost u većini, a čiji su postupci postali normalna pojava.
Proces hiperprodukcije generacija polupismenih a formalno visokoobrazovanih građana i građanki, izostanak naučno-istraživačkog rada , izostanak subvenciranja studenata i studentica na Master studiju (koji u toku akademske 2014/2015 godine nije ni implementran, a nema naznake ni da će ga biti ove godine) te zastarjeli sistem prijave ispita su samo neke od tema o kojima bi se trebalo diskutovati svakodnevno.
Trenutno je aktuelna i tema promjene upisnih kvota, gdje Vlada TK provodi proces komercijalizacije obrazovanja pri čemu se ne vodi računa o tome da li postoje uslovi za izvođenje nastave (Bolonjskog procesa se očigledno drže samo kada im to odgovara), već isključivo o popunjavanju budžetskih rupa.
No, s druge strane imamo 20.000 studenata i studentica, koje (valjda) zastupa Unija, čija je primarna djelatnost organizacija studentskih zabava, putovanja i povećanje broja ispitnih rokova. Da li se ta grupa koja tobože predstavlja studente i studentice zaista može kriviti, ili krivca pak treba tražiti u preostalih 20.000 mladih osoba koje ne čine ništa i time mirno potpomažu samodestrukciju Univerziteta?
Podsjetimo se, bez studenata i studentica nema ni Univerziteta.
21.09. 2015.godina – Omladinski pokret Revolt
aktuelno.ba