-
XXIV Memorijalna manifestacija Jusuf Begić „Bosno moja zemljo majkovanska“ kroz druženja planinara, izložbe, nastupe i promocije - 16 hours ago
-
Kontinuirana edukacija i naučnoistraživački rad opredjeljenje su UKC Tuzla - 18 hours ago
-
Bosna i Hercegovina prva zemlja u svijetu koja je u pravo uvela dijete rođeno iz zločina ratnog silovanja - 18 hours ago
-
Čestitka premijera Irfana Halilagića povodom Vaskrsa - 20 hours ago
-
”Bosna prije svega”: Studentska konferencija o Aliji Izetbegoviću 7. maja u BKC TK - 20 hours ago
-
Prvi Sajam Kafe i Čokolade u Tuzli od 16. do 18. maja/svibnja - 23 hours ago
-
Grad Tuzla finansira/sufinansira 54 manifestacije iz oblasti kulture - 23 hours ago
-
Čestitka gradonačelnika i predsjedavajuće Gradskog vijeća Tuzle u povodu Svjetskog dana slobode medija - 23 hours ago
-
Uprava policije MUP TK-a: Pojačane planske aktivnosti povodom 1.Maja - apr 30, 2024
-
ILO: Obavještenje o javnim pozivima za osposobljavanje – pekar i konobar keteringa - apr 30, 2024
Kao beba progutao ispaljeni metak…
Aleksandar Ljubičić danas ima 12 godina. Živi s oštećenim vidom i teško pokreće lijevu stranu.
– Nikada se neće oporaviti. Nikada. Ali, mi se ne damo, pokušavamo da živimo normalno – sjetnim glasom objašnjava Miroslav Ljubičić, i uzima u zagrljaj sina Acu.
Ljubičićima je život promijenila ta noćna šetnja u Njegoševoj ulici, najprometnijoj u Pančevu. Tog 22. juna 2002. bila je poprište oružanog sukoba dvojice kriminalaca. Motiv: djevojka. Gorana Grbana Gošu ubio jeVladimir Jorga Volođa, koji je poslije 10 godina bjekstva i hapšenja u Makedoniji, nedavno u Višem sudu u Pančevu osuđen na 15 godina zatvora.
– Šetali smo. Aleksandar je bio u kolicima. Imao je tek sedam mjeseci – sa mukom se sjeća Ljubičić.
Mir na šetalištu prekinuli su hici. Tri.
– Jedan metak je rikošetirao. Pogodio je u glavu našu bebu. A na šetalištu panika, vrsci, ljudi su bježali… – navodi majka Ljubica.
Miroslava nikada neće zaboraviti taj prizor. Aca je bio obliven krvlju. Rana iznad sljepoočnice. Kolica u krvi.
– Prošle su godine, ali tu scenu i pored pokušaja da zaboravimo – ne možemo – dodaje otac.
Metak mu je prirodnim putem iz glave skliznuo u stomak. Zrno kalibra devet milimetara bilo je 12 dana između njegove usne i nosne duplje. A, onda, počeo je novi pakao. Miroslav nerado priča šta su sve preživjeli u posljednjih 12 godina. Uslijedile su operacije, terapije, putovanja po Srbiji.
– Aleksandar je prvo preživio tešku operaciju na mozgu. Potom su uslijedile još dvije. Oštećen mu je vid na desnom oku i teško pokreće lijevu stranu tijela. Novac smo jedva skupljali. Svakodnevno smo putovali za Beograd, kod ljekara, na terapije – objašnjava Miroslav.
Porodica se u strahu zatvorila u četiri zida. Dugo su se pribojavali gužve i galame. Iza njih je bezbroj neprospavanih noći. Svakog sekunda su se bojali za život sina, šta će ih pitati kad poraste… Srećom, imali su podršku prijatelja, rodbine.
– Sada, 12 godina kasnije, idem u školu, bavim se sportom, igram se s drugom decom. Ali, tragovi ranjavanja su ostali i nikada se neću potpuno oporaviti – ističe Aleksandar Ljubičić.
Ljubičići su i danas pod stresom kad čuju petardu, iznenadnu buku ili škripu guma. I dalje ih strah drži u okovima.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)