Sa terase hotela u kojem smo bili smješteni vidjeli smo da gradom dominira jedna građevina, toranj Milad. Izgrađen je 2007. godine prema projektu iranskog arhitekta dr. Hafezija kao novi simbol grada. Visinom od 435 m. šesti je najveći betonski toranj svijeta.
Na prvu vam se čini da je to samo toranj, no kada uđete u to arhitektonsko zdanje ostajete zatečeni prizorima koje vidite. Na nekoliko prvih spratova su brojni restorani, butici, prodavnice, ispod zemlje ogromne garaže a do dvanaestog sprata ovog tornja, idete liftom koji pređe sedam metara u jednoj sekundi.
Nekoliko, onih posljednjih spratova su rezervisani za muzeje, vidikovac, i prelijep pogled na veći dio Teherana. Ova avantura vas košta nekih 15 eura dok je recimo ulaznica za domaće goste i posjetioce oko dva eura, ali kao i svugdje, ništa novo.
Nakon tornja Milad krenuli smo put tornja Azadi.
Jedan od najpoznatijih simbola Irana izgrađen je 1972. godine. To je bio period prije Iranske revolucije, kada je Iranom vladao šah Reza Pahlavi – prijatelj Zapada. Djeluje čisto i jednostavno, no spoj je različitih iranskih tradicija i simbol moderne, jake države.
U njemu se nalazi muzej, a pored njega niknula je i bista koja možda najbolje prikazuje moderna vremena i njihovog čovjeka, koji pozira radeći selfie.
Toranj Azadi nismo uspjeli posjetiti noću, jer su nam ovdje rekli da upravo tada dolazi do izražaja sva njegova ljepota i raskoš koju smo ruku na srce vidjeli i upoznali i u sred bijela dana.
