Ni proljeće više nije kao prije, ili nam se bar samo tako čini, ili se samo tako osjećamo, ili smo pamtili mi i ljepša proljeća. Snijeg je, neko tmurno sivilo, jedva se dižemo a još teže pokrećemo da nešto uradimo, promijenimo, konkretno napravimo.
Ponestaje snage za velike stvari ….zašto?
Sreo sam jučer svog dobrog prijatelja koji ima dvoje male divne djece, ide s posla i kaže kako će sačekati svoju hanumu, da i ona završi pos'o, pa kući na ručak, a onda kaže lezi, odmaraj i čekaj novi dan.
Primijetih da nešto baš i nije zadovoljan, pomalo mi je djelovao umorno pa mu rekoh, onako, čisto da ga malo utješim “novi dan, nova nafaka”, a on meni ko iz topa “odoh ja za svojom nafakom u Njemačku”, naglasivši kako je sve papire završio, i da je odlazak pitanje dana. Pomalo me to čudilo, jer kontam da idu samo oni koji posla nemaju, pa malo slobodnije ga upitah koja nužda te tjera, imate pos'o i ti i žena a on mi reče doslovce” nisu ba Refik više ni pare u pitanju, život ovdje je terorisanje zdrave pameti, ja ovo više ne mogu izdržat”.
Pita on mene još na kraju šta ja planiram raditi dalje, ja mu rekoh kako imam nekih ideja oko proizvodnje zdrave hrane, a on meni veli ako nećeš otvoriti apoteku, banku, kockarnicu ili stranku, bolje ti je nemoj ništa počinjati.
Odem tako i ja kući, sav pomalo zbunjen, sjednem s hanumom ručati, počnem joj pričati šta mi se desilo, a ona onako ko iz topa, baš kao i moj drug “hajmo i mi”.
Nakon toga sam o odlasku prestao razmišljat, kontam kud ću sa pedeset, ali nisam prestao razmišljati o svom novom poslovnom potezu i sjetim se rečenice o apotekama i bankama i tako to pa zastanem i pitam se “Jesmo li zemlja apoteka, banaka, kockarnica i stranaka.
Kad malo bolje razmislim nije on daleko od istine jer, hajmo realno, apoteka ima i po mahalama i sokacima, banaka gledam skoro pa deset na jednom mjestu (Robot centar), kladionica i po garažama a stranaka svaki dan se oformi po jedna nova, što znači da smo uglavnom bolesni (apoteka na pretek), zaduženi (banaka na pretek), siromašni (najviše kockaju siromašni) i u potrazi za ko zna kojom strankom po redu (treba nam dijetu pos'o, a novi obećavaju).
Ne kockam, ne pijem, tableta tek ponekad, kredita nemam baš kao ni stranku pa kontam otići ili ostati, i pitam se gdje otići i s kim ostati. Što bi narod rek'o “ne mogu biti pametan. Sjetih se na kraju i svog druga Salih efendije, nedavno mi onako neformalno komentirajući ovo sve kaže “Doći će vrijeme kada će pametni biti zbunjeni” i dobro je rek'o.
Nisam nešto posebno pametan, ali zbunjen JESAM.
aktuelno.ba