Studenti ćute i naravno, i dalje će ćutati. Jer su tako naučeni. Naučeni da su nemoćni i da se moraju povinuti sistemu…
Svima je opće poznato da je obrazovanje u čitavom svijetu u jednoj globalnoj krizi i da se u njega zaronilo mnogo dodatnih stvari koje ne pripadaju ovom pojmu, ali nažalost malo je onih koji to vide i njihov glas se ne može čuti zbog jačine glasova osoba koje osjećaju da imaju bolje povlastice u „novonastalom“ sistemu. Kada usporedimo svijet, ili samo zemlje u regionu i našu zemlju znamo da bilo kakvo poređenje u bilo kojoj oblasti ima negativne proporcije za našu zemlju, i drugačiji slučaj ne postoji niti u obrazovanju.
Iz dana u dan možemo se uvjeriti kako se određeni ljudi odnose prema sistemu obrazovanja, kako olako shvataju vrijednost obrazovanja i kako, radi vlastite koristi i vlastitih ideala, izvinjavam se što koristim ovaj termin, pljuju po obrazovnom sistemu i svemu što on predstavlja, na očigled svih građana naše države. Ali s obzirom da nas od najmlađih dana uče i to legalno, kroz školske ustanove, da je najbolje da šutimo, da se ne protivimo autoritetu i da ne pokušavamo razmišljati i pokušati dati bilo kakav odgovor jer sigurno možemo pogriješiti, ta ubjeđenja su lagano prenesena na sve sfere života u ovoj našoj osakaćenoj zemlji, koja je raj za ljude bez ikakvih moralnih vrijednosti, koji ne prezaju da urade sve što je potrebno kako bi nahranili svoje pohlepne potrebe, makar i na štetu onih na kojima, po njihovim riječima, budućnost zemlje ostaje. Nama mladima sigurno nešto ostaje, ali sam skeptičan u pogledu da li je to bilo kakva budućnost.
I sve se nastavlja.
Tu, pred našim očima, pred našim umovima (za koje se borimo da sačuvamo), koliko god paradoksalno bilo da pokušavamo sačuvati umove od obrazovnog sistema!
Danas je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, odsjek pedagogija-psihologija objavljen termin za dva ispita za koja nisu održana niti jedna predavanja za studente u prvoj godini. Prvo je rečeno da će ti predmeti biti prebačeni u drugi semestar, ali je zatim izašla obavijest da će se ispiti održati „ukoliko se do termina ispita nađe adekvatan profesor“.
Naravno, sada mi tu nisu jasne mnoge stvari.
Vjerovao sam da je bolonjski proces bio toliko prijeko potreban našem obrazovnom sistemu jer omogućava studentu da redovnim dolascima na predavanja prikupi određen broj bodova, također putem aktivnosti i putem seminarskih radova, ali u ovom slučaju ne samo da ne postoje ovi bodovi nego nije postojalo niti jedno predavanje na kojem bi se učenicima približio i objasnio sadržaj, jer to je valjda osnova i temelj svake nastave!?
Sa druge strane, pitam se kako jedna takva ustanova za cijeli zimski semestar nije mogla naći zamjenu za profesore za dva pomenuta predmeta, dok čitavo vrijeme govorimo da je došlo do zasićenja određenih kadrova a među njima i psihologa i pedagoga. Da li zaista u našoj zemlji ne postoji niti jedan profesor psihologije i statistike koji bi mogao raditi na fakultetu u Tuzli!?
Jedino mi preostaje da vjerujem da je zaista istina da su mjesta na visokoškolskim, pa i onim nižim ustanovama, već unaprijed registrovana za određene članove. Očigledno osoba kojoj je namjenjen posao još nije u mogućnosti da preuzme aktivnosti i obaveze, ili možda nije „sredila“ svu papirologiju potrebnu za predstavljanje i oslovljavanje sebe sa epitetom „profesora“.
Potrebe studenata su očigledno na zadnjem mjestu. Očigledno nije bitno da studenti prve godine nauče bilo šta o općoj psihologiji, iako bi to trebale biti osnove za cijeli nastavak školovanja. Očigledno nije niti bitno ako se održe ispitni rokovi iako nije bilo predavanja, i nije bitno kolika će prolaznost biti, jer najbitnije je da se zakonski sve ispunilo. Da ne spominjem tu dugogodišnje asistente na pomenutim predmetima kod kojih je prolaznost negdje oko 2% na parcijalnim ispitima i nerazumljivim konsultacijama o rezultatima parcijalnih ispita. Ali naravno, to je sve do studenata, jer studenti uče sve ostale predmete ali jednostavne ne vole ova dva, i nikome nije jasno zašto su i upisali studije. Ali je dobro da su upisali, jer svakih par mjeseci će donijeti uplatnice i to je trenutno najbitnije. Još kada se spomene da oni koji obnavljaju godinu, dodato plaćaju svaki ispit, jasno je zašto se ovi rokovi moraju ispoštovati.
Studenti ćute i naravno, i dalje će ćutati. Jer su tako naučeni. naučeni da su nemoćni i da se moraju povinuti sistemu. Tako su indoktrinirani, tako su „operisani“ obrazovnim sistemom kojem vjeruju svemu što kaže.
Sjećam se riječi vezanih za jedan predmet na odsjeku pedagogije – psihologije, koje kažu:
„Tako škola, s jedne strane, proizvodi društvu ono što mu je potrebno za održavanje njegove strukture (ostvaruju se vrijednosti prema vani, pripremljenost ljudi za daljnja manipuliranja, za masovne pokrete, predrasude, stvaranje idola, pokornosti vođi), a s druge strane, društvo stvara tip škole koja to omogućava“.
Zvuči pomalo poznato, zar ne!?
A šta bi bilo kada bi jednog dana svi studenti odlučili na trenutak prekinuti obrazovanje!?
Šta bi se desilo sa obrazovnim institucijama, sa profesorima!?
Očigledno je da su obrazovnim institucijama i profesorima potrebni studenti i za duhovno razvijanje i bogaćenje i za materijalnu egzistenciju i onda zaista ne shvatam kako se tako bahato odnose prema nečemu od čega toliko zavise.
Ta bahatost danas prelazi sve granice. Profesori se više očigledno ne boje niti zakona, jer davno su prešli svoje moralne granice, jedino je zakon možda zadavao male sumnje, ali sada je i to očigledno prevaziđeno. Toliko mi je žalosno što nas uče o tome da kritički razmišljamo, da u sebe ugradimo osnovne univerzalne vrijednosti, i da se razvijamo pozitivno u svakom smislu, a sa druge strane nam ugrađuju u um da je pogrešno kritički razmišljati i u isto vrijeme gaze sve moralne vrijednosti jednog čovjeka.
Uče nas koliko je obrazovanje bitno, uče nas šta predstavlja učitelj i osoba koja ima zadatak prenijeti i probuditi znanje i vještine kod osoba u procesu učenju, ali sve to gaze svojim djelima.
Naravno, ovdje ne govorim o svim profesorima općenito, postoji i jedan manji broj profesora koji se i sami i dalje bore protiv ovog sistema, ali kao što sam naveo na samom početku, njihov glas se ne može čuti od jačine glasova i pohlepe i bahatosti ostalih.
Ne znam ko bi sada mogao ustati reći najvećim misliocima svijeta da su progriješili, jer su imali pogrešna shvatanja o obrazovanju.
“Konfučijanska posvećenost obrazovanju u suštini je posvećenost čovjeku, ljudskim bićima unutar njih samih i u zajednici, kao i humanosti kao glavnoj moralnoj vrlini koja u isto vrijeme definira šta znači biti ljudsko biće i učvršćuje dobro, stabilno društvo. Bez ovog osnovnog razvoja, društvo jednostavno ne funkcionira jer ljudi koji ga čine jedva da funkcioniraju na nivou koji se teško može nazvati “humanim”.
Za Gülena, kao i za Sokrata i Konfučija, ni pojedinac ni društvo ne postižu potpuni potencijal bez obrazovanja. Gülen vidi obrazovanje kao sredstvo kojim ljudi postaju prava bića kojim ih je Bog i stvorio da budu. Prema tome, postati obrazovan je najvažniji životni zadatak. On kaže:
“Osnovna dužnost i svrha ljudskog života je da teži da razumije. Napor da se to učini, poznat kao obrazovanje, savršen je proces kroz koji mi zarađujemo, u duhovnoj, intelektualnoj i fizičkoj dimenziji našeg bića, čin koji nam je dodijeljen kao savršeni obrazac kreacije… Naša osnovna dužnost u životu je da steknemo perfekciju i čistoću u svom razmišljanju, percepciji i vjerovanju. (B. Jill Caroll, “Gulen, Konfučije i Platon o obrazovanju”)
I tako se naš bolonjski proces nastavlja a imam osjećaj da veliki broj profesora ne bi znao niti odgovoriti na pitanje šta je to bolonjski proces i zašto je trenutno toliko dominantan. Sve dok plata dolazi na vrijeme, sve dok ne postoji prava kontrola rada ovakvih osoba i sve dok „proizvodimo“ generacije plitkih, zatupljenih i indoktriniranih mladih, to nije niti bitno.
I sve dok se sami mladi ne probude iz ovog dubokog sna ništa se neće promijeniti. Naravno, ne kažem da je lako najednom pogledati na svijet drugačijim očima i uvidjeti prevare koje nam služe u svakodnevnom životu, ali ne vidim drugu opciju. Sve dok svi mladi, zajedno, rame uz rame, ne kažu da je dosta, i dalje će se prema nama ponašati kao prema jednom proizvodu koji je tu da osigura opstanak onih koji očigledno imaju privilegije u odnosu na nas ostale, na smrtnike kojima su uskraćena osnovna prava, prava na obrazovanje, ali ne na bilo kakvo obrazovanje nego obrazovanje koje se odnosi prema učeniku u smislu da je on sam najvažniji stub i temelj osptanka društva.
I tako se naš bolonjski obrazovni sistem nastavlja.
A mi ćemo ga i dalje podržavati. Sigurno će studenti prve i druge godine ćutati i ukoliko se pronađe taj famozni i dugo očekivani profesor za ispite, izaći na ispite i uvjeriti sebe da su ipak oni krivi i da je njihova greška što nisu dovoljno učili, jer ne sumnjam da će se prolaznost promijeniti.
Znam da ovim ne mogu postići mnogo, ali imao sam ogromnu potrebu da ovo napišem, možda čak da bih oslobodio sebe bijesa kojeg trenutno osjećam, ili se možda potajno nadam da će se i neki drugi pronaći u mojim riječima i početi gledati na stvari drugačije.
Možda ćemo jednom svi zajedno shvatiti da su oni tu zbog nas, a ne mi zbog njih i da mi imamo pravo odlučiti kakav obrazovni sistem nam treba i kakvi profesori trebaju da nam pomognu da razvijemo svoje znanje i vještine, kako bi barem pokušali biti dio te budućnosti o kojoj nam toliko mnogo pričaju.
Komentari
Komentara
