Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima Podrinja, kojeg su počinili vojska i paravojne formacije Republike Srpske je zločin koji po svom obimu i strukturi, u normalnim civilizacijskim vrijednostima, prevazilazi i samu normu i kvalifikaciju genocida.
Nisam pravni ekspert, nisam ni tužioc ni sudija, nisam ni novinarka koja piše kako bi drugi željeli, pa ću napisati ono što mislim i kako osjećam, i neka se to samo tako i čita.
Nakon današnje dženaze koja je klanjana majci Hasibi u prisustvu velikog broja običnih ljudi i majki koje i danas, baš kao i svih ovih prethodnih dvadeset godina, tragaju za kostima svojih muževa, djece, braće i sestara.
“Lomi me taj umor da prestanem da pišem o onome što se dešavalo ne tako davno”.
Postoji velika većina onih koji nikada neće ni pročitati ovo što piše, baš kao i velika većina onih koji iz dana u dan, nama koji se bavimo ovim pozivom govore kako je sve prošlo, iza nas, kako ne treba da o tome pišemo, kako trebamo gledati naprijed, i tome slično.
I ja sam, moram priznati, svaki put, svakog 11.- og u mjesecu na mirnim protestima majki Srebrenice u Tuzli, ponekad razmišljala i pitala se: “Bože, pa ima li ovo smisla i dokle će trajati ova borba da ove napaćene majke nađu tek kosti svojih ubijenih”?
Gledala sam tako svakog 11 og u mjesecu na čelu kolone majku sa slikom ubijenih sinova i kćeri, tu ljudsku veličinu sa kojom sam imala priliku i lično razgovarati u potrazi za nekim svojim, samo meni potrebnim odgovorima. Gledala je i pitala se kakva je to snaga koja nosi kosti njenog tijela i hrani njenu dušu da se poprilično stara i iznemogla bori za pravdu i istinu, za smiraj svoje i druge ubijene djece.
Bila je to majka Hasiba Huremović, majka kojoj su zlikovci ubili život, vrijeme i nju samu. Danas je upravo toj majci klanjana dženaza, preselila je nadam se na bolji svijet, tamo gdje će pronaći svu svoju ubijenu djecu, muža, rodbinu, tamo gdje druge pravde osim Božije nema i neće biti.
Nije se uspjela izboriti za pravdu na ovom svijetu, ali borila se, to je suština, to je poenta, to je bit, “borila se” , nije sjedila, čekala, ćutala, ona se borila.Takvom je ja pamtim, njena slika će se nadam se i dalje svakog 11 og u mjesecu pojaviti na mirnim protestima majki Srebrenice, njena slika i ona u mojim očima i mojoj slici.
Hvala Bogu koji me počastio da je upoznam, i da u svojim rukama čuvam njenu sliku, i da čuvam i nosim svoju sliku ….
M.T.