Čudna su ovo vremena i čudni su ovi ljudi u ovoj našoj Bosni. Sjedim tako jutros uz prvu jutarnju sa svojim drugom, on gleda jedva na jedno oko, tek stig'o iz Maglaja. Priča kako je vidio “svu bol svijeta” na jednom mjestu, kako su ljudi i gladni i žedni i kako im još svašta treba i kako će on samo malo da se odmori, pa opet za Maglaj. Pričajući tako ispriča mi i jednu, zanimljivu storiju a ja onda da je podijelim sa vama:
– Sinoć mi u Maglaju, negdje oko deset naveče, sve zakrčeno od šlepera i auta. A jedan naš divni političar upalio rotaciju i obilazi kolonu. Ja mu se popriječim i kažem sam sebi: E, nećeš vala. Pa još proturim aparat kroz prozor da dokumentujem sve.
Kaže ti on meni, nako bahato ljutitim glasom: Što snimaš?
Ne odgovori mu ja nato nago samo dodadoh: Kad svi čekaju, čekat će te i vi.
Pa ne znaš gdje smo bili – odgovori on ne izlazeći iz auta.
Rekoh mu: Gdje god, u odijelu i kravati će te slabo kome pomoći. Nije vas sramota.
Na to se on povuče još dublje u sigurnost svog auta a mi nastavismo sa njim i njegovim “bijesnim” vozačem na repu, tri kilometra su tako kaskali za nama, a ja mu nisam dao da prođe dok nisu preko nekog makadama i njiva nas obišli.
Veliku pometnju u masi naprave kad upale rotaciju i svjetla, nastavi ovaj moj prijatelj pa reče:
Stoga ako neko dođe da pomaže nek obrati pažnju na političare. Ipak oni žure. Cvjeta Bosna od njihovih sastanaka.
A na to mu dobaci još jedan sa stola što kafeniše s nama: Nek mu nisi dao da prođu, nek’ crknu a kazna ako dođe popola ćemo je platiti.
A kontam ja dok ovo pišem ma nećete vala sami, učestvovaću i ja … i nek’ mu nisi dao.
* Istinit događaj od sinoć iz Maglaja, fotografije su autentične sa lica mjesta.
(kameleon/aktuelno)