Milorad Dodik je, čini se, ostvario svoj gotovo decenijski san. Republika Srpska je samostalna! Da, dobro ste pročitali. Ono što je kao stara ritam mašina semplovano stanovnicima RS-a, ostvarilo se. Samostalnost. Nezavisnost. Otcijepljenost. Ori se realnošću ovog BiH entiteta, piše Dragan Bursać za Buku.
Jedino predsjednik Dodik, čini se, ne zna da je RS već „otcijepljena“, pa je na svojoj, kako sada stvari stoje, jednoj i jedinoj televiziji RTRS izjavio u futuru: „RS želi da bude trajna, da ojača svoju autonomiju i vremenom ostvari svoju samostalnost.“ Izgleda da Milorad nije u toku sam sa svojim mislima. Ta, zar ne vidi koliko se od prošle godine stvari promijenilo i koliko je Srpska „otcijepljena“?!
Sjetite se samo proslave Dana RS od prije dvije godine. Sjetite se tadašnjeg dolaska kompletnog srbijanskog rukovodstva, igara, igrokaza, skazki…. Ove godine, od prekodrinskih prijatelja, koji, da se razumijemo, vole RS, došlo je par ministara i protokolom predviđeni patrijarh. Vlast Srbije trenutno ganja briselske vozove, ali više od svega, ona svojim okretanjem stražnjice Miloradu šalje jasnu političku poruku. Na tebe ne računamo!
Ima li još šta novo u međuvremenu? Pa, ima. RS je iz stanja bijede prešla u stanje mizerije. Borci, porodice poginulih, raseljeni, nezaposleni, demobilisani, prosjaci i ostale socijalne kategorije postale su kamperske zajednice, koje svoje gladovanje uredno nastavljaju u banjalučkom parku „Mladen Stojanović“.
U međuvremenu, Republika Srpska ušla je u 2014. godinu sa budžetskim deficitom od preko 400 miliona maraka. Istovremeno, preko jedne četvrtine budžeta, koji iznosi dvije milijarde i 25 miliona KM, otići će na vraćanje ranijih kreditnih zaduženja. Dakako, to niti je ko pitao, niti je Milorad našao potrebu da kaže narodu kako srlja u sigurnu ekonomsku propast. U međuvremenu, otpušteno je na hiljade radnika iz ono malo fabrika koje rade, javna preduzeća mijenjaju biroe za zapošljavanje i krčme budžetska sredstva. U međuvremenu, školstvo, zdravstvo i policija postali su obogaljene, obespravljene i uništene institucije. I sve to u međuvremenu. Od prošle godine.
Osamostalila se, valja je ljuljati
Tako su se stekli svi uslovi da se RS osamostali. Bježi iz RS-a i kurta i murta. Kinezi su sa izuzetkom nekog Đure odavno pobjegli. Stranci doživljavaju RS kao crnu rupu, okruženje odavno piči ka Evropi, a „mrska Federacija“ i „teheransko Sarajevo“ su se okrenuli svome jadu. Tako je Republika Srpska, osamostaljena, samoizolovana i autistična. Tako je Republika Srpska izborila nezavisnost. Od cijelog svijeta, od same sebe, svog stanovništva, svojih budžetskih korisnika. Tako je RS (p)ostao samostalni Demijurg, paradržava, samodovoljna u krađi, razbojništvu i otimačini. Republika Srpska ima svoj „podkusur“ monetu virtuelniju od bitkoina, kojom se potkusurje sve u entitetu. Ima sviju banku koja nemilice štampa obveznice i trezorske zapise…ima svoju policiju, doduše malo pohabanu i raštimanu, ima svoje novinare, pisce, pojce, pjevače i reditelje…Svega ima, samo pameti i prosperiteta nema.
I nema ta i takva RS više prirodnih neprijatelja. Ostali su nekakvi metaprotivnici. Oni što pišu „morbidne čestike“, u kojima je kalcit iz ljudskih kostiju od Tomašice do Srebrenice vezivni materijal za temelje RS-a. Pa se ne zna ko je nadrealniji u morbidnoj igri „čestitki“. Da li oni što šalju iste, hraneći tako Dodikovu potencijalnu vladavinu i u naredne 4 godine, ili „čuvari Srpske“, kojima su čestitke najveći neprijatelji? Dakle, rodila se nezavisna Srpska, valja je ljuljati. A, Dodik je najbolji ćaća.
Što luđe, to bolje
Velim, uspio je Milorad Dodik da dotuče i zatuče ono malo ljudskosti i ponosa u siromašnom puku, uspio je da samoizoluje i „osamostali“ RS, uspio je da mu Srbija okrene guzicu… Uspio je da uvjeri ljude da je prije rata bio „bogat čovjek“, mada je istina i realnost potpuno drugačija. Uspio je objasniti ljudima da je OK što je danas multimilioner, a nekada je bio u dugovima do guše.
I šta će dobiti zauzvrat? Pa, dobiće izbore! Nemoguće? E, nije. Milorad po N-ti put mantra o otcjepljenju RS, a na sve to, Međunarodna zajednica, stranke iz Federacije i “opozicija” u Republici Srpskoj ćute. Međunarodna zajednica je u stanju hibernacije, pa je mučanje na Dodikovo mantranje o otcjepljenju i samostalnosti Srpske donekle i očekivano. Što se tiče „opozicije“ u RS, pa ona više-manje ima istu ideološku matricu kao Dodik i prateći mu SNSD kada je u pitanju neka izmaštana samostalnost. Stranke u Federaciji su se, pak, zabavile same o o sebi. Preciznije, pokušavaju u opštem rasulu i raspadu svih koalicija da se dosjete ko je tu kome partner, a ko oponent.
Tako su na Dodikove separatističke povike reagovali jedino roditelji djece iz Vrbanjaca, koji su rekli da nije tačno da Republika Srpska poštuje prava svih stanovnika koji u njoj žive, kao što to on „sa ponosom„ ističe posljednjih nekoliko dana. Oni su pitali Predsjednika Dodika da li je zabrana bosanskog jezika i nacionalne grupe predmeta njihovo pravo? Dakako da je ovo tek „gluvo“ pitanje na koje nikada neće dobiti odgovor.
Ćutanje (ni)je opravdanje
I možda ima onih koji će muk na Dodikov otvoreni separatistički poklič opravdati time da je najbolje ne pridavati značaja njegovim populističkim izjavama. I možda bi to i bilo tačno, ali nepridavanje značaja populizmu u srži je „aporija“, silogizam i logička, a bogme i društveno-politička netačnost. Jer, ne zaboravite, Milorad Dodik se upravo obraća tom populusu, tom narodu. On baš njima dopinguje „nacionalni mišić“, bajkama o trasiranju puta ka samostalnosti. Ne interesuje njega polupostojeća opozicija u RS, ne interesuje njega rusvaj u Federaciji, a bogme ni hibernirana Međunarodna zajednica. Ne samo da ga ne interesuju, nego igraju ulogu statista saveznika u početku njegove predizborne kampanje.
Onda se Milorad ideološki obrušio na tu opoziciju, pojašnjavajuću u svom obraćanju puku da on baštini „državotvornu tradiciju osnivača SDS-a i Srpske“, ali da je ovo „potpuno drugi SDS“. Tako je pridobio i ono malo paljanskih nevjernih Toma, kojima je Karadžić još u srcu. Ne moramo ni spominjati da su Dodikovi oponenti i na ovu kvalifikaciju ostali mutavi.Jedino što ohrabruje u sveopštoj apatiji, a opet nema veze sa aktivnošću niti opozicije, niti Međunarodne zajednice, niti partija iz Federacije, jeste činjenica da je Dodik i definitivno digao ruke od svog SNSD-a, i da će ga u predizbornoj kampanji koristiti isključivo i jedino kao pogonsko gorivo za svoju personalnu logistiku. Zna on da je jedini i prioritet svih prioriteta, ostanak na vlasti. Sa druge strane, upravo je Federaciji u izbornoj godini potreban tako kočoperan Milorad Dodik. Da ga nema, federalni političari bi ga od blata napravili. Samo on može dovoljno nacionalno da homogenizuje bošnjačko i hrvatsko glasačko tijelo.
Priča o siromahu za kraj
Inače, cjelokupni diskurs Dodikove razvlašćene vladavine opisuje upravo anegdota koju Predsjednik RS-a priča stalno i svima. Ponajviše sebi. Negdje u nekoj zabiti, naime, postoji siroma’ čovjek koji je rekao Miloradu kako nema veze što je ponekad i gladan i žedan, bitno je da Predsjednik čuva Republiku Srpsku. Ovo može zvučati smiješno, čak paranoidno od strane Predsjednika RS, koji ne vidi svu bijedu realnosti kojom vlada. Ali, nisu li svi koji ćute u RS-u na ovakve izjave upravo paradigmatični seljaci iz Dodikove skazke, koji uporno i uporno gladuju dok jednako izglasavaju svog čobana, svog omiljenog čuvara Srpske.
(Aktuelno.ba/tekst preuzat sa portala Buka/Autor: Dragan Bursać)
Komentari
Komentara
