Jednom davno, prije možda nekih trideset i više godina, djed moj, rahmet mu duši, mi kaza, kako se iskomadan hljeb puno lakše jede od cijelog. Gledam i slušam tako, u posljednje vrijeme, kako Bošnjaci u potrazi za samim sobom, jer očigledno još nisu pronašli ni sebe ni vođu kojem će vjerovati, tumaraju od jedne do druge dvorane, od jednog do drugog grada, podijeljeni u ko zna koliko stranaka sa pričom i sloganom, kako samo oni valjaju, a ništa drugo ne valja, pade mi na pamet ona djedova o raskomadanom hljebu pa se nađoh i ja kao neko ko se izjašnjava kao Bošnjak u nečijem zalogaju.
I pored činjenice da se na jedinstvo Bošnjaka poziva već nekih desetak godina intenzivno, koliko ja pamtim, i to posebno od Islamske vjerske zajednice, koja nas ruku na srce jedina još pokušava urazumiti, ali čini mi se bez puno fajde, Bošnjaci su danas podijeljeni više nego ikad.
Nisam zagovornik totalitarnih režima ni političkog jednoumlja, ali sam strašno iznenađen podatkom da se danas Bošnjaci, uglavnom politički a pomalo i vjerski dijele kao nikad do sada, u male zalogaje hljeba sa početka moje priče koje je tako lahko pojesti i progutati.
Kažu obično da kritika bez ponuđenog rješenja nije dobra, pa sad moram ili trebam ponuditi i odgovor na ovaj “virus” koji nas je zahvatio.
Imali smo, na političkoj sceni desnicu, pa ljevicu, pa zajedno i jedno i drugo, pa to nije bilo dobro pa su se pojavile stranke centra koje nisu imale pažnju kakvu su očekivale, imali smo mi i razne alijanse, koalicije, narodne i liberalne stranke. Svega smo od devedesetih na ovamo imali i ništa nam eto nije valjalo, ne vjerujemo nikome, za pedeset ili manje maraka svakome, bježimo glavom bez obzira u tuđinu, sjedimo, čekamo i dijelimo se.
Kad malo bolje pogledate i zavirite u kandidatske liste i starih i novih stranaka nastalih od starih i bez novih mladih kadrova, primijetit će te da su to sve isti likovi koji godinama kruže iznad političkog neba BiH i vrebaju priliku za svoj novi mandat.
Dakle, slijedi moj odgovor. Lični i samo lični interes je pobijedio i demokratiju i ljevicu i desnicu i liberale i centar.Država i narod se brane tek deklarativno i to uglavnom saopćenjima za javnost i na društvenim mrežama. Uživamo u lapsusima i greškama svojih Bošnjaka, pa makar bili i političari, više nego od bilo koje opšte, društvene i lične pobjede ovdje kod nas, u Evropi i svijetu.
Crna hronika i belaji se čitaju sto puta više od povijesnih priča o našim gazijama, našim narodnim herojima koje ni danas većina ne zna ni nabrojati, malo znamo o svim preživljenim genocidima nad Bošnjacima, malo znamo o vremenu kada su Bošnjaci kao narod bili uspješni na svim poljima, zanemarili smo da nas i dragi Bog u Časnoj knjizi opominje da se nipošto ne dijelimo, sve smo zaboravili, svoju vjeru, kulturu, običaje, sve tuđe nam je draže od našeg, ništa nam ne valja, a ništa ne činimo, osim što se DIJELIMO, kao da je u ovoj riječi rješenje svih naših problema, a nije vjerujte !
Kada nestane vjere u bolje i ljepše sutra, nestaje i nade, a kada nestane nade nestaje i povjerenje, a kada nestane povjerenje nastaje pojedinačna borba svakog od nas na tankom ledu bez pravca i cilja.
Refik Topić