Vikend vam obično dođe kao prilika da se malo odmorite, prošetate, sretnete neke ljude koje dugo niste vidjeli, naravno vikend za one koji sebi mogu priuštiti odmor, jer puno je onih koji rade i za vikend pa eto ako i dobiju taj jedan slobodan dan u sedmici teško da ga iskoriste za ovakve prilike.
No dobro, to je već problem od ranije poznat, privatni sektor, radne subote i sl. Bježeći od Facebooka i ostalih društvenih mreža, ovu nedjelju sam iskoristio da malo prošetam svojom čaršijom, onako opušteno i bez nekog posebnog pravca i cilja.
Na tom putu sreo na desetine poznanika prijatelja i onih koje manje poznajem jer nova su vremena, novi ljudi, novi fazoni iz kojih sam zbog specifičnosti posla kojeg radim uglavnom odavno ispao. Moja priroda je takva da sve ljude podjednako poštujem, bili oni zidari, ljekari, profesori, poljoprivrednici ili bilo šta drugo, bitno je da nisu pokvarenjaci jer za takve nemam ni poštovanja ni vremena.
Popričam tako sa svima po malo i uglavnom na temu koju oni nametnu jer izašao sam iz kuće i prilagođavam se, pa red je slušati.
Eh sad ono zbog čega u biti sve ovo i pišem.
Na ljestvici tema velike većine su kriza, kriza, kriza…svega, od morala preko ekonomske stabilnosti do totalnog beznađa i sivila u koje smo valjda htjeli ili ne svi upali. Jesi li čuo da je umro onaj i onaj, jesi li čuo da je onaj sa porodicom otišao a imao posao i on i žena na UKC-u, lopovi gledaj ti ovo ne čiste nam put a uzimaju naše pare, jesi li čuo šta kaže Dodik i tako dalje i tako dalje. Odem do lokalnog kafića da popijem kafu jer me na putu do kafića spopalo na desetine beznadežnih slučajeva kad tamo nekoliko mladića od kojih me odmah dvojca spopadoše da pitaju imaš li koga tu i tu da mi središ da radim i tako dalje.
Popio kafu, na putu do kuće čuo poziv na molitvu-namaz, otišao do džamije u koju iskreno, na moju žalost, rijetko svraćam, a u džamiji desetak starijih ljudi, mlad efendija i jedino možda lijepo što mi se taj dan desilo. Dođem kući a hanuma mi se javlja kako je odvezla oca u hitnu jer je bolestan i da naložim vatru, a ručak na stolu.
Sjednem da ručam, ali ne ide, jer misli mi se vrte oko svih informacija koje sam prikupio od kuće, do svog šehera i nazad. Zadovoljnog insana nisam na žalost sreo, svi hoće bolje, više, a svi zajedno nijemo posmatramo sve ono što se oko nas dešava ne čineći pri tome ništa da nešto, bar nešto promijenimo.
Sjetim se hiljada, ma miliona gladnih u svijetu, sjetim se rata kada smo jeli leću bez ulja i hljeba, onako nemasnu jednom dnevno čekajući večeru u rovu a za istu dobijemo puru bez jogurta naravno, sjetim se kako sam prije samo mjesec dana nakon operacije žuči, sticajem okolnosti jer se nešto iskompliciralo, jeo mjesec dana supu jer drugačije nije moglo, sjetim se kako sam jutros usto zdrav, sposoban da sebi i svojoj porodici zaradim neku paru za normalan život, sjetim se priče o čovjeku koji je imao hiljadu želja sve dok nije vidio čovjeka bez obije noge nakon čega više nije imao ni jednu želju, sjetim se kako nam danas ništa nije sveto ni ono što su nam ostavili naši preci ni ono što mi treba da čuvamo i ostavimo sljedećim generacijama koje dolaze, hlupkam kašikom u pun tanjir repne kalje koja miriše kao da je iz kuhinje najboljih hotela i kažem:
Bože, hvala ti na svemu, hvala ti za svaku kap dobra koje si mi podario, jer ja imam sve, sve što mi treba da budem sretan i zadovoljan.
Šta reći svima koje sam sreo nezadovoljne, pogledajte oko sebe, one s lijeve i desne strane, one koji imaju više i one koji imaju manje, i tek onda će te shvatiti da vi imate najviše, jer nije svako bogatstvo sreća niti je svako siromaštvo nesreća.
Sreća i zadovoljstvo su u vama, pronađite ih i živite sretno. Kriza morala, beznađe i sivilo u kojem živimo će vrlo brzo postati prošlost, ali tek onda kada shvatite da je sve ama baš sve prolazno.
Refik T
Komentari
Komentara
