Kada junakinji ovog romana, kojoj je istovremeno pripala i uloga naratora, u sobu utrči majka i prekine je u gledanju njene omiljene kriminalističke serije, pred čitaocima počinje da se otkriva gotovo suludi i haotični svijet priče, sačinjen od događaja poput sahrane strine Stane, koja se udavila komadićem piletine te time poljuljala planove oko prodaje porodične kuće i zemljišta, svijet ispunjen neobičnim posjetama policijskim stanicama i ambulantama, junacima koji neuspješno pokušavaju da izvrše samoubistvo, onima koji sebi godinama unaprijed podižu spomenike ili doživljavaju lični preporod nakon odluke da se upuste u svijet šverca.
Slađana Nina Perković sa svakom novom stranom sve slikovitije gradi romaneskni svijet koji jeste sazdan na prikazivanju svakodnevice, samo što je ta svakodnevica, izrazito britkim jezikom i uz nezanemarljivu dozu crnog humora, izmještena gotovo do samih granica apsurda i groteske. Jedna sahrana i prodaja porodične kuće i zemlje, ti događaji koje gotovo automatski percipiramo kao tragične ili potresne, u ovom romanu preobraženi su u ono smjehovno koje nam služi ne da bismo tragičnost i stvarnost ignorisali, već da bismo lakše pojmili cjelovitu sliku svijeta čiji smo i sami dio.
„Priče iz voza su mimo vremena, prostora i putovanja, lebde uvis dok uho neznanca sluša, kao što čun nose talasi dok na njemu, puštajući korjen, raste hljebno drvo. Cio je svijet, naposlijetku, u orahovoj ljusci, a tebi, kao i meni, kako kažu na Levantu – zapisano je da putuješ, treba samo da korakneš na palubu i kažeš Zovite me Išmael, samo što ćeš ti kazati svoje kratko, dvosložno ime, koje znači: čovjek, napravljen od zemlje. To što ti pišem u različitim vremenima, sadašnjem i nekom pređašnjem, to nije zbog neujednačenosti pisanja samog, već zato što zapisujem u navratima. Pisanje o putovanju najpodložnije je trošnosti uspomena, pa su se i portreti, lica i izgovorene riječi zagubili u rukavcima sjećanja, koje je sada izbrisalo neravnine i sjenke.
Ako ste formalista, preskočite i tekst i zbirku. A ukoliko ste barem jednom bili u srči do lakata (a ko nije?), ne ispuštajte ovo štivo iz ruku. Nosite ga sa sobom u wc, na put vozom, na pauzu, u park, pod noćno svjetlo, na pijacu. Kada vam se od hladnoće zgrče nožni prsti ili uhvati bol u dnu krsta, uzmite ga umjesto rakije ili vunenih čarapa. U trenucima kada ne prepoznate odraz u ogledalu i shvatite da ste umorni od trčanja, a u stvari stojite u mjestu, okrenite stranu broj 47, jer vidjećete – niste jedini kojima nedostaju mliječni zubi. (Bojana Đerić Petrović)
Za još više zanimljivih naslova posjetite našu online knjižaru na adresi Knjiga.ba
