Zbog jako visokih temperatura organizator ovogodišnjeg 22. po redu Memorijalnog turnira Samir Ikinić, odlučio je da se sve utakmice igraju u večernjim satima, ali se odmah postavilo pitanje gdje i kako ?
Jedina opcija je sportski poligon ali kako nema rasvjetu od kako je napravljen prije nekih desetak godina, tražila su se alternativna rješenja u vidu improvizovanih sijalica i lampi koje su nekako našli i postavili organizatori, u formatu produžnog kabla i tome slično.
“Da nije smiješno bilo bi žalosno” reče neko iz publike uz pitanje “Gdje to mi živimo i kome mi pripadamo”?
Saznali smo večeras da je neformalna grupa mladih još prije dvije godine pokrenula inicijativu za postavljanje reflektora, našli sponzora u liku i djelu firme Deling, ali kada je trebala saglasnost Grada i Elektrodistribucije tu je sve stalo.
Bilo je po malo žalosno gledati djecu u pauzi utakmica kako trče za loptom koja se skoro i ne vidi, kako trče za nekim boljim vremenima gdje će se nešto desiti, obasjati, osvijetliti….
Koliko će se na to još čekati zavisi od onih koji određuju kako će se potrošiti gradski budžet, i hoće li šta ostati da i sport u Gornjoj Tuzli ugleda svjetlo, jer previše je u mraku i to mrkolom.
Nada umire posljednja, možda se nešto i desi jer sljedeće godine su izbori pa možda neko opet obeća rasvjetu na sportskom poligonu u Gornjoj Tuzli, a takvih obećanja je do sada bilo bar desetak.
R.T