Ovaj tekst je nastao u višesatnim dijalozima i raspravama o raznim temama koje su predmet interesiranja i istraživanja stavova sugovornika. Tekst je nastao u fragmentima najvažnijih tema koje su vodili u periodu 2019-2021. godine na relaciji Novi Pazar-Tuzla. Mensur Pavica je bosanskohercegovački filozof mlađe generacije, diplomirao je na filozofskom fakultetu u Tuzli, autor nekoliko knjiga i naučnih radova, tradicionalni predstavnik mnogih retoričkih škola od antičke, islamske do zapadne i vrsni poznavalac historije filozofije. Danas besjedi diljem Bosne i bavi se kako fundamentalnim, tako i aktualnim pitanjima ljudske prirode, svijesti i društva u cjelini. Ovaj tekst je sačinjen od teza autora ovog teksta i osvrta filozofa Pavice.
Dženis Šaćirović: U korijenima nastanka nacionalizma kao lažne religije, stvorile su se prve podjele na sjevernjačke i južnjačke narode. Prvi su opisani kao vrijedni i hrabri, drugi kao lijeni i razvratni. U središtu vrijednovanja nijesu utisnuti povijest i duh. Ta paradoksalna geografija i anamneza nacionalizma, poništila je velika carstva, napredak svih nauka i čak to da su monoteističke religije, pa čak i prvi čovjek na zemlji došli sa juga. Po toj tezi, ne samo da bi Eskimi trebali biti proglašeni za “nadljude”, već bi i najopravdanije bilo pobiti sve ispod, uništiti kulture i narediti zabranu pomena. Ali, čitava povijest ratova je povijest ratova za dobrom zemljom i resursima, pa je valjalo naći neko opravdanje. Prema tome, sva ta teoretiranja o mentalitetima ove vrste su apsolutna laž.
Mensur Pavica: Imperijalizam ima potrebu da sam sebe legitimira, ali u nedostatku istina koje bi ga mogle legitimirati, imperijalizam se nastoji “legitimirati” barem predrasudama. Te predrasude nemaju veze sa stvarnošću, već sa potrebom imperijalizma da sve obezvrijedi, da bi time zadobio “pravo” da vlada.
Dženis Šaćirović: Od kada je čovjek došao na svijet, njegov prvi problem je njegov odnos prema drugom čovjeku. Odnosi među ljudima tijekom cijele povijesti su odnosi problema u međusobnom prihvatanju. Jaki ne prihvataju slabe. Tu je temeljna tačka etika. Međutim, etika ima smisla samo kada je sila njen saveznik. Čovječanstvo će biti mirno od svoje temeljne devijacije ako ne bude slabih. Stoga je stvar etike biti jak. Ne ne želiti, već ne dozvoliti da se tebi desi ono što ne bi želio drugome.
Mensur Pavica: Etika je bezuvjetna ljubav svakog čovjeka prema svemu ljudskom. Izvor svih međuljudskih sukoba jeste pomanjkanje te bezuvjetne ljubavi. Niko od nas nema dovoljno moći da promijeni svijet, ali moć je djelovanje na ljude izvana a ljubav je djelovanje na ljude iznutra stoga djelujmo na ljude ne pomoću moći nego pomoću ljubavi. Zbog čega nam ta bezuvjetna ljubav prema svemu ljudskom najčešće nedostaje? Zato što upadamo u dvije zablude i to da ništa na svijetu ne može i ne smije biti bezuvjetno, pa ni ljubav, i da ljubav ne treba da obuhvati sobom sve ljude i te dvije zablude ljude pretvaraju u zvijeri čija je jedina motivacija interes. Najveće bolesti čovječanstva jesu nečim uvjetovana ljubav i bezuvjetna ljubav koja sobom ne obuhvata sve ljude kao npr. ljubav čovjeka prema samom sebi, ljubav grupe prema samoj sebi, ljubav države prema samoj sebi a jedini lijek čovječanstva je bezuvjetna ljubav svakog čovjeka prema svemu ljudskom. Svaka ljubav koja nije bezuvjetna je promašaj, i svaka ljubav koja ne obuhvata sobom sve ljude je promašaj.
Odgoj treba da nas nauči samo dvije vještine:
1) da volimo bezuvjetno
2) da naša ljubav ne isključuje ni jednog čovjeka
Dženis Šaćirović: Svaka glad počinje obećanjem sitosti. Svako ropstvo, obećanjem slobode. Svaki rat, obećanjem mira. Svaka propast ubjeđenjem o prepuštanju i vjerovanju. Ugao gledanja jakih prema slabima ne poznaje riječ, dosljednost i istinu, već samo silu, otpor i opasnost da sa druge strane stoji neko spreman na istu stvar.
Mensur Pavica: Onaj koji nema dovoljno moći da kazni prekršeno obećanje, takav i nema ni najmanjeg razloga da povjeruje i u jedno obećanje. Svijet je na žalost surova igra kalkulacije moći, u kojoj svako želi samo umnožiti svoju moć a svako sredstvo je u toj igri dozvoljeno samo ukoliko dovodi do više moći. Vrlina koja ne dovodi do umnožavanja moći, osuđena je da bude vrlina gubitnika. Treba odustati od svega što dovodi do poraza.
Dženis Šaćirović: Potpuno je neosnovano očekivati bilo kakav razvoj i moralnu osnovu u društvu u kojem su pošteni ljudi, produktivni intelektualci i dostojanstvene jedinke na dnu egsistencijalne i statusne ljestvice. Potpuno je normalno da će ugled, autoritet i uzor svima biti kriminalci, hohštapleri i neznalice, ukoliko se vidi da oni i njihove porodice ne oskudevaju ni u čemu. Asketizam ili neodgovornost prema porodici, kao kakva “duhovna” premija su, ili stvar duboke podvale i manipulacije, ili stvar morbidnog poimanja stvarnosti i stavljanje svega u bescijenje. Jer tu sada nije moralno podsticati ljude ni na prvi, ni na drugi put, jer čak i broj ovih prvih jadnika bolje da je umanjen, jer su loša slika i dodatni poticaj za ovaj drugi put. Prava bi naivnost bila očekivati da se nešto samo od sebe promjeni i prevagne. Zato je ključ u učiteljima, uspješnim i rijetkim pojedincima koji borbu sa karakondžulama i degradacijama moraju prenositi na druge, a ne čuvati ju za sebe u strahu od statusne dostignutosti. Ili da učitelji progovore kako opstati i uspijeti, idi da se smatraju neprijateljima i stave s one strane – preko ograde iza koje dolaze saveznici zla.
Mensur Pavica: Šta bi veliki filozof Platon koji se zalagao za to da najumniji budu kraljevi rekao o položaju intelektualca danas s kojim su se svi umni ljudi današnjice pomirili? Čini mi se da je pozicija intelektualca tako osmišljena da se njome s jedne strane “namame” svi umni ljudi a s druge da se sav njihov politički utjecaj svede na minimum. Jer sjetimo se da ni sve akademije svijeta ne posjeduju ni minimum političke vlasti. Dakle greška nije u intelektualcima jer se ne trude dovoljno, greška je u intelektualcima što su pristali da budu samo intelektualci. Osuditi sebe na cijeloživotno bavljenje isključivo teorijom a odustati od svake političke prakse kao da se radi o kakvom grijehu ili gluposti je najveća greška koju čovjek može učiniti, a upravo tako se zamišlja ,,idealan intelektualac”.
Dženis Šaćirović: Na ovom svijetu nijedan vrijedan čovjek neće propasti ukoliko to sam ne odluči. A da je većina takvih tako odlučila, tj. da se u svim onim sredinama gdje prosta većina ne mari za njih, ostala da prihvati svoju sudbinu, gdje bi svijet danas bio. Živio bi i dalje bez štamparske mašine, parobroda, struje i interneta. Živio bi u konstantnim ratovima sa narodima koji bi ubijali čak i ptice i zatirali za sobom svu historiju. Sve što je propalo, propalo je jer nije imao ko da ga brani. Sve što se nije razvilo, nije se jer nije imao ko da ga razvija. Svi koji su otišli tamo gdje se vrijednost cijeni, otišli su iz svih drugih razloga, statusnih, egzistencijalnih, na kraju slobodarskih. Možda je za one najvrijednije, potpuno bogohulno da ostaju tamo gdje su nevidljivi, gdje će propasti, a da ih neki drugi koji ih zaslužuju nikada ne iskoriste njihov rad, Božiji dar ili sreću što ih je kao takve Bog podario. Teslino selo je moglo ostati u XX stoljeću bez struje, ali svijet nije. Zato neka su najvrijednijima vječno otvorene sve kapije ovoga svijeta.
Mensur Pavica: Slobodni smo željeti sve ono što naša ličnost može poželjeti, ali od kakvoće naše ličnosti zavisi šta naša ličnost uopće može poželjeti a od okolnosti u kojima je naša ličnost nastala i u kojim se razvijala zavisi kakvoća naše ličnosti. Dakle od okolnosti pod kojim je naša ličnost nastala i pod kojim se razvijala zavisi naša volja koja nam djeluje samo u onoj mjeri slobodnom u kojoj je posmatramo nezavisnom od tih okolnosti ali kada spoznamo sve okolnosti pod kojem je ličnost nastala i razvijala se, odmah ličnost u našim očima izgubi svu prividnu slobodu da može željeti šta god hoće i shvatimo da odgovornost za našu ličnost ne snosi samo vlasnik ličnosti već i svaki onaj ko je uticao tokom nastanka i razvoja te ličnosti na tu ličnost. Naša ličnost je slobodna od svega, ali naša ličnost nije slobodna od vlastite kakvoće a za kakvoću naše ličnosti, nije odgovorna samo naša ličnost a ni vlasnik te ličnosti. Čovjek s ličnošću pobjednika zaista ne može željeti poraz već želi nužno pobjedu i nužno pobjeđuje. Čovjek s ličnošću gubitnika zaista ne može željeti pobjedu već nužno želi poraz i nužno biva poražen. Svaki puta kada nekome zamjerimo na njegovom djelovanju, sjetimo se da je svaki čovjek determiniran svojom ličnošću i oprostimo svima onima čije djelovanje nije kvalitetno, jer je to očit znak da mu ličnost nije kvalitetna a svoju ličnost niko nije mogao birati.
Dženis Šaćirović: Za razliku od razvijenog svijeta i punog šansi, gdje je prosječnost moguća i donosi nešto, ona u nerazvijenom svijetu predstavlja dno do koga je moguće doći uz svu moguću ovisnost svemu i svakome. Međutim, ako se podigne nivo na nadprosječnost ili preraste u nezamjenjivost, sva nametnuta pravila svuda prestaju da važe. Nezamjenjivost, čak, i ne postoji kao mjesto koje treba dostići, ono se samo rađa, raste i postoji samo za onog koji ga je sam sebi nametnuo kao cilj vlastite sudbine.
Mensur Pavica: Prosječnost, natprosječnost i nezamjenjivost su tri stupnja ljudske, društvene i civilizacijske vrijednosti. Nezamjenjivost je vrijednost za sva vremena, natprosječnost je vrijednost jednog vremena a prosječnost ne uspijeva da se ni u jednom vremenu nametne kao istinska vrijednost. Ali društvo nekada odabere nezamjenjivost kao svoju zvijezdu vodilju, nekada natprosječnost, a nekada prosječnost. Stoga treba razlikovati empirijsku vrijednost od istinske, jer kad u pokvarenom društvu provedemo anketu saznamo da je empirijska vrijednost kontrakultura, ali činjenično stanje ne znači nužno vrijednost. Možda je samo nezamjenjiv čovjek, čovjek u punom smislu, možda je samo nezamjenjivo društvo društvo u punom smislu i možda je samo nezamjenjiva civilizacija, civilizacija u punom smislu.
Dženis Šaćirović: Gdje god je čitalačka kultura niska, tu je i siromaštvo. Ljudi očekuju da im se moždani kanali za egzistencijalno snalaženje otvore sami od sebe, a to je nemoguće. To je kao trenažni proces. Ne može se trčati ako se godinama spava. Ne može se nalaziti ideja, ako se ne trenira mozak. Samo čitanje slova je proces, napor, sijanje ploda.
Mensur Pavica: Ne znam da li se kod povezanosti kulturom čitanja i ekonomskim blagostanjem radi o kauzalnoj vezi ili o korelaciji. Kod kauzalne veze ili bi čitanje uzrokovalo bogatstvo ili bi bogatstvo uzrokovalo čitanje a kod korelacije veći stupanj i čitanja i bogatstva bili bi prisutni u funkcionalnom društvu a manji stupanj i čitanja i bogatstva bili bi prisutni u nefunkcionalnom društvu. A moguće je čak i da u društvu A čitanje uzrokuje bogatstvo, u društvu B bogatstvo uzrokuje čitanje a u društvu C funkcionalnost društva uzrokuje i čitanje i bogatstvo. I sva uspješna društva dijelila bi se u ta tri tipa uspješnog društva. Isto tako su moguća tri tipa neuspješnog društva, da nečitanje uzrokuje siromaštvo to bi bilo društvo D, da siromaštvo uzrokuje nečitanje a to bi bilo društvo E, i da nefunkcionalnost društva uzrokuje i nečitanje i siromaštvo a to bi bilo društvo F.
Dženis Šaćirović: Kada se može naslutiti propast jedne oligarhije, ili cirkulacije jedne moći? Onda kada njenog vladara, ideologa, moćnika, ili čeonu figuru dohvati obijest. A u tom slučaju, to je obijest koja ljudsku prirodu, dostojanstvo i pogled prema samome sebi od strane drugih, čini ništavnom u vlastitim očima i savjesti. Onda kada neko pomisli da može učiniti apsolutno sve i svakome, kada iščezne i posljednja obzirnost, ali i vjera u promjenjljivost, i kada se nastane trajno odsustvo promisli na kakvu posljedicu, tada slično čarobnjačkim vjerovanjima okovan lancima skače se u mutnu vodu u nadi da će se izroniti. Historija ne demantira da se loš i zao može biti dugo, ali i obijestan kratko. Obijest je, zapravo, potpuno obuzimanje đavolom i strastveni nagon na brzom putu u propast.
Mensur Pavica: Obično se misli da su neki moćnici zli, jer moć pogrešno upotrebljavaju. Ali šta ako svi moćnici samo dobro ekonomiziraju moću i šta ako je to jedini način da se moć na najefikasniji način najbrže umnožava i šta ako oni iz najracionalnih razloga postaju sa sve većom akumulacijom moći sve više čudovišta? Može li im se odreći racionalnost? Čini se da su izuzetno racionalni a opet ih baš ta težnja ka sve većoj racionalizaciji moći sve više transformira u čudovišta. A oni koji su dobri, kojim nije jedini cilj umnožavanje moći, oni prije ili kasnije gube moć radi ciljeva koje smatraju prečim od umnožavanja moći. Ako sam kojim slučajem u pravu, moć je za sva vremena problem bez teorijske šanse da ikada bude riješen.
Dženis Šaćirović: Evropski narodi mogu u jednom periodu socio-ekonomskih vrtoglavosti da zalutaju ponovo u nešto slično fašizmu ili nacizmu, ali i da se volšebno vrate. Oni imaju učitelje u književnosti i filozofiji, koji im čak solidno dopunjavaju odsustvo poštivanja religijskih spisa. Međutim, čemu/kome da se vrate narodi koji nemaju svoje učitelje. Oni koji nemaju svog Šekspira, Voltera, Hegela, Kanta.. Tu je ključ.
Mensur Pavica: Možda svaki narod ima svoj ekvivalent Šekspira, Voltera, Hegela, Kanta a to se možda skoro svakom narodu osporava sem narodu koji provodi kulturni imperijalizam i možda svaki narod ne pada u krizu zato što nemaju svoje ekvivalente Šekspira, Voltera, Hegela, Kanta već zato što ih se uvjeri da ih nemaju i time ih se liši i svake orijentacije i vlastitog identiteta. Stoga je možda potrebno pronaći svakom simbolu zapadne kulture u svakom narodu po jedan ekvivalent da se okonča kulturni imperijalizam koji je sredstvo manipulacije nad skoro svim narodima svijeta. Ja bih tu nauku nazvao “Ekvivalentologija” i bila bi za sva vremena garant kulturnog suvereniteta i autonomije svakog naroda.
Dženis Šaćirović: Citiram: ,,Suvremena diktatorska društva, za razliku od drevnih tiranija, ne ostavljaju narodu nimalo vazduha. Nije im dovoljno samo da uguše slobodu izražavanja, već se trude da svojim vaspitnim metodama ubiju svaku želju za slobodom. Prikrivena sloboda u kojoj navodno možete da uživate pod despotskom vlašću je besmislena, jer vaše misli nikada nijesu potpuno vaše.” (Džordž Orvel – ,,U utrobi kita”, str. 125.)
Mensur Pavica: Sav civilizacijski napredak se u biti svodi samo na prevladavanje rizika u cilju njegovog konačnog ukidanja. Što je rizik manji, to je društvo naprednije, što je rizik veći, to je društvo nazadnije. Sloboda je izvor svih rizika a izvor sve slobode je mišljenje. Tek kada se u potpunosti za sva vremena ukine svaki rizik, civilizacija će se za sva vremena prestati razvija dalje jer će tada zavladati apsolutna sigurnost ali mišljenje će tada za sva vremena biti mrtvo. Konačni trijumf civilizacije biti će i konačni poraz čovjeka, čovjeka koji je nekada davno u prahistorijsko doba počeo misliti samo zato da bi se sačuvao od svih rizika svijeta, a taj isti čovjek prestati će misliti kada shvati da je i samo mišljenje izvor rizika.
Dženis Šaćirović: O ljudskom dostojanstvu bilo je riječi u najstarijim epovima, začeću književnosti i kulture, do pojave zakona i uređenja društva, pa sve do univerzalizacije ovog ljudskog prava, biti ljudskoga bića i suštine izdvajanja Božijih stvorenja na Zemlji u odnosu na zemljaski i kosmički svijet. Dostojanstvo je pravo osobe da bude poštovana i vrjednovana. Ovaj pojam kroz stoljeća pojave i razvoja religiozne riječi dobija svoj smisao, iako su stoljeća prolazila kroz različite epohe i forme tretiranja čovjeka. U okviru etike u doba prosvjetiteljstva (od sredine XVII do kraja XVIII stoljeća), intekeltualne snage u Evropi dale su naglasak reformi društva, ističući problem nesrazmjernog uticaja istitucija na društvo i kršenja ljudskih prava, pri čemu su se zalagali za reformu društva usmjerenoj ka toleranciji, znanstvenosti i skepticizmu kao upitnom stavu ili sumnji ka “pretpostavljenom znanju”, pa samim tim i vjerovanju ili dogmi. Iako je sam skepticizam zaostavština još daleke helenističko-rimske filozofije, njena misaona orjentacija došla je do izražaja u ključnim zaokretima svijeta. U kontekstu filozofije, tretirajući posebno epistemologiju, provjera svijeta sa upitom razložnosti i postojanosti određene društvene pojave, taj stav prosvjetiteljstva se primjenjivao na različite fundamentalne društvene teme kao što su politika, religija i tada vrlo raširena pseudonauka, kao tvrdnja, vjerovanje ili postupanje koje se tumači kao naučno, što je dovodilo do mnogih kontradiktornih, nedokazanih ili preuveličanih tvrdnji koje su bile na štetu društva, posebno pojedinca.
Mensur Pavica: Pojam “ljudsko dostojanstvo” se temeljio na antropocentričnim uvjerenjima čovjeka u vlastitu posebnost ali sav antropocentrizam a i sami pojam “ljudsko dostojanstvo” su uzdrmani kroz slijedeća revolucionarna naučna otkrića:
1) Kopernikovo otkriće koje je čovjeku uzelo iluziju da je zemlja centar univerzuma.
2) Darvinovo otkriće koje je čovjeku uzelo iluziju da je božanskog porijekla.
3) Frojdovo otkriće koje je čovjeku uzelo iluziju da je potpuno racionalno biće.
4) Ajnštajnovo otkriće koje je čovjeku uzelo iluziju da su zakoni ljudskog mišljenja ujedno i zakoni svijeta.
5) Otkriće automatizacije rada koje je čovjeku uzelo iluziju da je čovjek jedino biće koje može izvoditi rad.
6) Otkriće vještačke inteligencije koje je čovjeku uzelo iluziju da je jedino biće koje je u stanju misliti.
7) Otkriće genetičkog inžinjeringa koje je čovjeku uzelo iluziju da nije moguća kvalitetnija genetika od ljudske.
Nakon svih tih naučnih revolucija se opravdano mora postaviti pitanje svih pitanja: da li je pojam “ljudskog dostojanstva” bio konstruiran od strane svih ljudskih iluzija i da li će taj pojam biti dokinut kada čovjek shvati da je bio utemeljen na iluzijama. Tada će svijetom zaživjeti nihilizam. Nije to ono što ja priželjkujem ali naučno-tehnički napredak ide u tom pravcu. Mogu čak zamisliti da će pod silom naučnih otkrića čak i pravna nauka oduzeti čovjeku pravo na “ljudsko dostojanstvo”. Tada će posljednje utočište “ljudskog dostojanstva” biti religija, ali ako pravo odbaci pojam “ljudskog dostojanstva”, i religija će postati zabranjena jer će čovjeku davati pravo na “ljudsko dostojanstvo” koje će mu ulijevati samopouzdanje da se buni i bori protiv totalitarnog naučno-tehničkog sistema koji će svakog onog koji posjeduje barem jednu iluziju kažnjavati smrtnom kaznom.
Dženis Šaćirović
Komentari
Komentara
