Na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) danas u 14 sati će se izreći prvostupena presuda ratnom predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću – optuženom u 11 tačaka za genocid i progone u bosanskohercegovačkim općinama 1992, teror nad sarajevskim civilima (1992-1995.), genocid u Srebrenici 1995. godine, te uzimanje međunarodnih promatrača Ujedinjenih naroda za taoce.
Optužnica protiv Karadžića podignuta je prije 20 godina, a do 2008. optuženi je bio u bijegu. Nakon što je uhapšen u Srbiji i izručen u Hag suđenje je počelo nakon više od godinu dana, u oktorbu 2009, a dovršeno tek pet godina kasnije – u oktobru 2014. godine.
Dossier: Put Radovana Karadžića – gusle i djetinjstvo, psihijatrija i pritvor, rat i bijeg, Haag
U dokaznom postupku na suđenju Karadžiću, saslušano je 585 žrtava, političara, pripadnika mirovnih snaga, domaćih i međunarodnih stručnjaka, ili su njihove izjave uvrštene u spis.
U završnoj riječi Tužilaštvo je zatražilo doživotni zatvor za Karadžića, a optuženi je istakao da ga zanima samo istina i da ga ona oslobađa odgovornosti. Karadžić se branio sam, a njegov pravni savjetnik Peter Robinson smatra da on mora biti oslobođen odgovornosti za genocid, jer bi mu u protivnom bila učinjena nepravda, podsjećaBIRN – Justice Report.
Izvođenje dokaza na suđenju Karadžiću trajalo je oko četiri i po godine, a nakon toga je Sudsko vijeće Haškog tribunala uzelo oko godinu i po da ih razmotri, i 24. marta su zakazali izricanje prvostepene presude.
Karadžić se skrivao 12 godina iako je godinu dana nakon optuženja u Haagu za njim bila raspisana međunarodna potjernica. U ljeto 2008. uhapšen je usred Beograda i mjesec dana kasnije prebačen u hašku pritvorsku jedinicu – Scheveningen, gdje se i sad nalazi. Iako su ga godinama čekali, optužnicu protiv Karadžića Haško tužilaštvo uređivalo je još godinu dana nakon hapšenja.
Prema optužnici, Karadžić je, kao vrhovni komandant Vojske Republike Srpske (VRS), odgovoran za kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva koja je trajala 1.425 dana. Da bi dokazalo ovu tačku optužnice, Tužilaštvo u Haagu je ispitalo nekoliko žrtava, te ljude koji su radili na istragama u vezi s granatiranjem i snajperskim djelovanjem.
Ranjavanje djece
Bivša glavna medicinska sestra na Odjelu dječije hirurgije u sarajevskoj bolnici “Koševo” rekla je da je 1992. godine u ovom gradu više od 150 djece ranjeno “granatiranjem ili snajperskimdjelovanjem”.
Najveći broj saslušanih u vezi sa opsadom Sarajeva jesu bivši pripadnici UNPROFOR-a koji su boravili u glavnom gradu. Visokorangirani oficiri ili posmatrači UN-a – poput Harryja Koningsa, Johna Wilsona i Davida Frasera – zaključili su da su snage VRS-a, a posebno Sarajevsko-romanijskog korpusa, nasumično granatirale grad i snajperski djelovale po civilima.
Svjedočeći u korist Karadžića, bivši predsjednik Skupštine Republike Srpske Momčilo Krajišnik kazao je da za bombardovanje Sarajeva nisu krivi srpski politički lideri, istaknuvši da je VRS samo uzvraćala na vatru iz grada.
“Nikada niko nije podržao bombardovanje Sarajeva, naprotiv bila je odluka Predsjedništva Republike Srpske u junu 1992. godine da se prekine bombardovanje”, rekao je Krajišnik, koji je u Tribunalu osuđen za ratne zločine na 20 godina zatvora.
Stanislav Galić, bivši zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, koji je osuđen na kaznu doživotnog zatvora, svjedočeći na suđenju Karadžiću negirao je da su njegove jedinice ubijale civile i uskraćivale humanitarnu pomoć i isporuku vode, plina i struje. Dodao je da je od Karadžića i Glavnog štaba VRS-a dobijao naređenja da propušta humanitarne konvoje ka Sarajevu.
Haško tužilaštvo izvodilo je dokaze i u vezi s optužbom za genocid počinjen u sedam općina u BiH tokom 1992. godine, te zločinima u 20 bosanskohercegovačkih općina. Vještaci Dorothea Hanson, Robert Donia, Richard Butler, Christian Nielsen i Reynaud Theunensistakli su da je optuženi kroz organe RS-a imao kontrolu nad vojskom, policijom i kriznim štabovima.
Oslobađanje pa ukidanje
Theunens, vještak za vojna pitanja, zaključio je da je Karadžić izdavao direktive i instrukcije Glavnom štabu VRS-a, dok je Hanson kazala da su općinske vlasti bosanskih Srba organizirano iseljavale nesrpsko stanovništvo. Žrtve Ibro Osmanović iz Vlasenice i Ahmet Zulić iz Sanskog Mosta, kao i predstavnici međunarodnih snaga te novinari Ed Vulliamy i Jeremy Bowen, govorili su o zločinima koje su počinili pripadnici srpske vojske, policije i paravojnih formacija.
Bowen, novinar BBC-a, rekao je da je etničko čišćenje u toku rata u BiH bilo “nesporna činjenica”, te da su “srpske snage prednjačile u tome”.
Nakon izvođenja dokaza Optužbe za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina – Sanski Most, Ključ, Vlasenica, Prijedor, Zvornik, Bratunac i Foča – Karadžić je zatražio da bude oslobođen krivice. Sudsko vijeće ga je oslobodilo krivice za te općine, ali je Apelaciono vijeće ukinulo tu odluku, pa je genocid počinjen u tim općinama ostao u optužnici protiv Karadžića.
Govoreći o masakru na Korićanskim stijenama počinjenom nad Bošnjacima, koji su iz Prijedora dovezeni na planinu Vlašić i ubijeni, bivši istražni sudija Jefto Janković je kazao da su ga naredile strane obavještajne službe, “da bi Srbe prikazali kao životinje”. Janković je izjavio da su zločin počinili “naši kriminalci… u sprezi sa stranim obavještajnim službama”.
Kada je riječ o genocidu počinjenom u julu 1995. godine u Srebrenici, što se također stavlja Karadžiću na teret, vještak Richard Butler je rekao da je naređenje za strijeljanje hiljada srebreničkih Bošnjaka moralo doći s vrha komandnog lanca VRS-a. Prema njemu, na vrhu komandnog lanca je bio Karadžić. Svjedočeći u korist Karadžića, Zdravko Tolimir, nekadašnji pomoćnik za obavještajno-bjezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS-a, kazao je da ni on ni Karadžić u ljeto 1995. godine nisu znali za masovna pogubljenja Bošnjaka iz Srebrenice. Tolimir je osuđen na doživotni zatvor, ali je preminuo prije upućivanja na izdržavanje kazne.
Četvrti segment optužbi koji je Tužilaštvo u Haagu dokazivalo bilo je uzimanje međunarodnih vojnika za taoce 1995. godine, o čemu je svjedočio veći broj pripadnika UNPROFOR-a. Jonathon Riley, bivši komandant britanskih vojnih jedinica u Goraždu, rekao je da su snage bosanskih Srba u tom gradu u maju 1995. godine “uzele 33 britanska mirovnjaka” za taoce.
Nakon dokaznog postupka, Karadžić je zatražio oslobađanje i od optužbi za uzimanje talaca, jer nisu bili članovi “zaštićene grupe”, već su aktivno učestvovali u sukobu. Međutim, žalba je odbijena, i to mu se i dalje stavlja na teret.
Optužnicom Tužilaštva u Haagu na teret Karadžiću se stavlja i da je bio član udruženog zločinačkog poduhvata s političkim, vojnim i civilnim rukovodstvom, koji je imao za cilj progon nesrpskog stanovništva. Radoslav Brđanin, koji je 1992. godine bio predsjednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, negirao je postojanje strateškog plana za prisilno premještanje Bošnjaka i Hrvata. Brđanin, koji je osuđen na 30 godina zatvora za zločine počinjene na području Krajine, kazao je da nije primao naređenja od Karadžića, već da su općinski krizni štabovi “odlučivali nezavisno”.
Presudu Karadžiću će izreći sudsko vijeće kojim predsjedavajužnokorejski sudija O-Gon Kwon, a čiji su članovi Howard Morrison i Melville Baird.
Radiosarajevo.ba – aktuelno.ba