Nedavno smo imali čast razgovarati sa jednim od Kung Fu Wu Shu majstora prvog bh. kung fu filma, gospodinom Sadikom Karahasanovićem.
Film je sniman u Tuzli i još nekoliko gradova Tuzlanskog kantona. Snimanje prvog BH Kung-Fu filma trajalo je četiri godine, na njemu je radila ekipa od 80 ljudi. Režiser filma je Damir Pirić u koprodukciji i nesebičnoj podršci direktora BKC Tuzla Semira Fejzića, zatim Samir Neimarlija, direktor fotografije, Irfan Kasumović glumac, a ostalu glumačku ekipu čine većim djelom polaznici Kung Fu Wu Shu škole diljem Bosne i Hercegovine.
Možete li reći nešto o sebi:
U životu sam imao mnoga iskušenja. Navest ću jednu prekretnicu u mome životu. Zadržao sam hemijsku olovku koja mi se sviđala, i na po’ igranke (diska) pred narodom me osramoti jedan moj prijatelj, te mi reče: “Daj mi moju hemijsku”. Od tog trenutka nikada više nisam poželio nešto tuđe zadržati.
Kroz život zbog mojih borilačkih vještina nudili su mi razne prljave ponude odbijao sam ih, jer sam znao što god se lako dobije brzo se izgubi, jer nakon toga bi zasigurno slijedila gorčina, a to nisam želio. Do sada sam mogao imati svoju kuću ili stan da sam koristio prljave načine, nisam htio. Već 14 godina sam podstanar, porodicu sam izložio oskudici zbog pokušaja održanja pravičnosti moje duše, moja sudbina je tako željela, moja pozitivna narav, koju su prepoznali mnogi između ostalih scenarista prof.dr. Emir Tupković, zatim Režiser Damir Pirić,Kamerman direktor fotografije Samir Neimarlija, i na kraju spomenuo bih lice koje je sve to na kraju osjetilo Direktor BKC Tuzla, Semir Fejzić.
Nikada nisam dolazio u iskušenje da sebi kažem možda je bilo bolje da sam drugačiji, ja to neću nikada biti, makar umro kao siromah, jer bi me i u kaburu tj. mezaru (grobu) proganjali da mi i dušu uzmu. Ja sam sin Sakiba Karahasanovića, čovjeka koji nikom nije ostao dužan. Posuđivao je da bi školovao svoju djecu i izveo na pravi put, ali je i vraćao. Preselio se na onaj svijet sa svojim mirom, i ponosan sam na njega, i nikada nisam čuo da je koga oštetio ili nedaj Bože prevario.
To je ta časnost. Jedino što su govorili, je to da je plah. Da, bio je plah, i to sam od njega naslijedio, plahi ljudi su većinom pošteni i časni, ne možda svi ali moj babo Sakib je bio takav. Uspjeh mnogi nalaze da prelaze preko leševa čak se i ne osvrću, da ga sklone da bi drugi našli sebe. Nevalja to, nikada sebi nisam htio da dozvolim, jer na tuđoj se nesreći ne gradi svoja sreća, i sada kada sam sebi rekao da narod volim i uradiću za narod nešto što će unijeti bar gram sreće.
Neki se iz mraka tmine pojavljuju, neka i njih da nije njih ja bih davno odustao od svojih zamisli, neko me je sada čudno otkud ovo otkud ono, ja sam pročitao veoma malo knjiga, gledao nekoliko filmova, i uvijek sam se pitao zašto to niko ništa ne piše, ili neće ili neznaju, ne znam pravi odgovor.
Mnogi se pitaju pored toga što si podstanar, žena operisanih leđa, kći sa stopostotnim invaliditetom, sada i maloljetni sin, odakle vam tolika snaga;
Kada se sudbina poigra sa vama, kao što je sa mnom…navešću vam nekoliko primjeraka. Kada sam imao svega 12 godina ujela me zmija šarka, trebao sam da umrem, sa 15, ujeo me pas, noga mi bila paralizovana, teške su to bile situacije, koje su ostavile traga na meni.
Težak je život gledaš druga djeca jedu narandže, a ti ih nemaš, pa onda razna druga iskušenja, pričaš a ne znaš da nekome nešto ne godi pa hoće da ti slome dušu na kraju i tijelo, pohvališ nekoga, a drugi to ne voli, pa te zbog toga baš i ne vole.
Najveće iskušenje mi je bilo kada sam bio 1997. godine, djevojčica mi umire, žena opet operisana. Čovjeka u tom trenutku naprosto strah obuzme, šta će biti s njima, ko će ih paziti. Stvoritelj svih bića, u jednom ajjetu Kur'ana spominje, ne znam tačno kojem; „Nikome se ne stavlja veći teret od onoga koji može nositi“, tako i druge vjere kažu: „Svako mora na svojim leđima nositi svoj križ“, mislim da se to veže za prvu izjavu, znači svako mora trpiti razna iskušenja, bilo da su ona kao dar ili kazna.
Pate i bogati i siromašni, zašto i ja kao obični smrtnik da budem izuzetak,ž. Moja sadašnja duhovna snaga je u tome što volim svoju zemlju i narode koji žive u njoj. Volim bjelce, crnce, rome, kineze, indijance, jer na ovom svijetu ima mjesta za sve, jer Alah.Dž.Š. tako želio.
Snagu također crpim za svoju porodicu, ženu Zemiru koja je uistinu ROB, ona je već prikovana 18 godina za kćerku Sabinu koja je teško bolesna, ona ne može izaći sa drugaricama u grad da popije kahvu, ona nikada nije bila na moru, njeni su snovi samo da pomogne djevojčici koliko je u njenoj moći. Ona skoro da i nespava, zašto da ja sjedim, moram stalno raditi nešto, jer me stid ni 2 % ne privrijedim koliko se ona žrtvuje za našu kćerku.
Odakle motiv za snimanje kung-fu filma, kako je sve počelo:
Sve je počelo od prof.dr. Emira Tupkovića, kojeg dugo poznajem, iako ne volim ljekare zbog moje djevojčice, sve bi bilo dobro i moglo bi se trpiti da naši LJEKARI nauče bar riječ koju amerikanci dobro u svojim filmovima propagiraju „ KAKO VAM MOGU POMOĆI“, a do sada možeš od njih čuti “ štaj’ šta hoćeš“…Međutim, kada god mi je djevojčicu pregledao uvijek je davao po 20 km hedije za nju, i ne samo to, njegovo čisto srce svako osjeti ne samo ja.
Kroz naše druženje dovodi sina do mene da ga podučim borilačkim vještinama, tom prilikom i on sam otkriva nove dimenzije, konačno shvata koliko mu je život bio nepotpun, te i sam počinje trenirati. Jednom prilikom mi je rekao, Sadik imam priču koja bi se upotpunila tvojim vještinama.
Iako doktor piše pjesmice, poeziju, sklada neku svoju muziku, koje moje uho baš najbolje i ne razumije. Dok sam ja vapio kako da stanovnike BiH upoznati sa vještinama bitnih za djecu i omladinu, jer ova vještina u prevodu je vještina preživljavanja, kako duhovnog tako i fizičkog, a kinezi je vide kao zdrastveno-medidativno-borilačku vještinu.
To su mnogi osjetili, dok sa druge strane svakodnevno mnogi traže spas u narkoticima, alkoholu, jogi, vjeri, treći kod ljekara kroz leksaurine, apaurine, opet četvrti traže spas u borilačkim vještinama, te ih tu i nađu. Evo uzeo bih sebe kao primjer, ne trošim ni narkotike, niti bilo šta, i pored ogromnih problema i iskušenja, a kada bih pao u neku od depresija najprije bih tražio spas u duhovnim sferama vjere koja mi je najbliža, a to bih preporučio svima, da se okrenu vjeri.
Odoh kilometar dalje od pitanja (hahaha), naime, odmah sam rekao vi koji to planirate da snimate morate znati da je cilj propagirati zdrav život, djecu uvesti u sportske sale preko filma, to će mi biti glavna satisfakcija, ali ne zaboravite jednog dana da moja kći oskudijeva u osnovnim potrebama.
U toku snimanja scena nismo imali para ni za sok, djeca koja su bila dio ovog tima, bila su gladna tokom snimanja, novac nam je trebao, ali smo se nekako snalazili, nisam se samo ja “fatao” svog džepa, gotovo svaki učesnik je davao zadnji dinar, čak i dječiji džeparac je utrošen.
Kada vidite tu slogu, svu tu djecu, mladiće, kažeš sebi nema veze, za sve najveći uspjeh će biti kada ih sve vidim pored sebe na podijumu na premijeri i to se desilo.
Imali smo pripadnike Kung Fu klubova bez kojih ovaj film koji je trebao da bude dokumentarni ne bi nikada bio napravljen. Imali smo suradnike iz Tuzle, Gradačca, Sapne, Brčkog, Teočaka. Vjerovatno bi i drugi majstori kung fu-a iz Tuzle dali svoj doprinos međutim mnogi od njih jedva sastavljaju kraj sa krajem.Imali smo podršku i od običnog naroda, našeg Muje Smajlovića, tu je i MUP TK, Tuzla, Kalesija, Sapna, koji su nam pripremali nesmetano snimanje filma.
Koliko sam vezan za ubjeđivanje ljudi da krenu boljim putem napisao sam i objavio knjigu Samoodbrane, u mnogim knjigama za fakultet sam davao svoje sugestije, a na kraju sam kao svoju temu magistarskog rada odabrao “Samoodbrana kao mjera prevencije od nasilja u Bosni i Hercegovini“.
Kako se u vašoj priči pojavljuje režiser Pirić Damir u svemu tome:
(Hahah) Kada sam se upoznao sa namjerama našeg scenariste prof.dr, Emira Tupkovića, a pošto njegovu priču nismo mogli zamisliti da ozbiljnije pretvorimo u neki film odlučili smo da napravimo neki dokumentarac o kung fuu radi promovisanja samoodbrane, kao zaista jedinu prevenciju od nasilja, i da ga snimimo kvalitetnijim mobitelom.
Pitao me je, da li imam nekog prijatelja koji zna montirati snimke sa mobitela. Sjetio sam se se nekog momka za kojeg kažu da je stručnjak, obratio sam mu se, a on me odmah pitao za novac rekao sam odmah kako nemamo ništa. On me odbio i otišao dalje. Par dana poslije, prijatelj mi je preporučio Pirić Damira iz Tuzle i rekao da je toliki stručnjak da kada neko puca u glavu, on je sastavi (hahah).
Bio sam sretan što imamo takvih stručnjaka, i konačno nalazim se sa njim, kada sam mu rekao da ćemo snimati dokumentarac on “zakovao” je i gledao u mene kao u neku prikazu, jer on je samo radio profesionalne spotove, ali takav je to čovjek ne zna on odbiti i razočarati drugog makar na svoju štetu.
Odlučio je da nam da pomogne i to besplatno. Međutim, kroz rad shvatio je da bi to moglo biti nešto bolje od dokumentarca, te nas je nagovorio da se napravi amaterski film. Kroz snimanje, pola scenarija je promijenio, jer je smatrao da je bitnije da to uradi kao umjetnik nego kao totalni amater, što se kasnije pokazalo na premijeri, kao jako dobra zamisao.
Direktor fotografije Neimarlija Samir:
(Hahah) Ista stvar kao i sa Damirom, sretnem ga sa kamerom i pitam je li tvoja kamera, a on mi reče kako je to kamera njegovog prijatelja.
Rekoh mu kako planiramo da snimimo dokumentarac o Kung Fu Samoodbrani za tri dana, on me isto pogledao kao i Damir, ponajviše zbog ovog djela “za tri dana”, on meni kaže: „Sadik tri mjeseca će vam trebati da snimite Tupkovićevu priču“.
U to nisam vjerovao, rekoh ma dobro ne moraš snimit ćemo mobitelom. Kada sam ga toliko iznervirao, rekao mi je : “Sadik kada već snimate snimite to malo ozbiljnije i stručnije”. Tada sam shvatio da je to ipak nešto više od mog neznanja i vidio sam da su to pravi profesionalci.
Kada smo počeli snimati shvatio sam da su svi bili u pravu, a zapravo ja nisam. Umjesto tri dana i tri mjeseca bile su to četiri duge godine. Nikada neću zaboraviti kada je Samir donio kran za kameru da bi mogao snimati kadrove sa visine.
Kran kada bi ste gledali iz veće daljine izgledao je besprijekorno, ali kada bi se malo približili uvvidjeli bi ste da je to sklepano i vareno preko noći, pa šta bude (haha). Za nas je to bilo nešto veliko, kao u pravim filmovima, svi smo bili ponosni što imamo tako nešto na našem setu.
Šta očekujete od filma:
Očekujem da će narod konačno shvatiti da se ne treba svetiti jer osveta ima dvostruko djelovanje na osvetnika i na osvećenog, da se ljudi pomire jedni sa drugim, da se ne mrze, neka ljubav uđe u njihova srca, neka budu nasmijani , neka se bogati sjete da su bili siromašni, a siromašan da bude sretan što je siromašan, jer je zdrav i ima miran san.
Način snimanja:
Prepreke na koje smo nailazili pratile su nas konstantno, kao što su, nedostatak novca, nedostatak hrane, kaseta za snimanje, kamera, a režiser je ponekada napominjao da kada se film snima koristi 13 kamera. Tu su bile i velike vrućine iznad 42 stepena, te kišni pljuskovi.
Što se tiče materijala za sprave, kung fu majstoru Smajloviću smo poručili napraviti ih, iako znamo da nemamo sredstava.
Mnogi su nas shvatali ozbiljno gdje god smo dolazili, ljudi su nam ustupali i kafiće i trgovine, recimo Hemijski institut u Miladijama, nam je odmah dao šumu i objekat za snimanje. Međutim, nismo tu mogli raditi zbog drugih okolnosti, zatim direktor željezničke stanice nam je dozvolio da snimamo.
Scenu pljačke banke smo snimali u Sapni, zaštitar je ležao, a nažalost nismo označili područje snimanja. U tom trenutku žena je prolazila i počela se hvatati za srce jer je mislila da je čovjek ubijen. Jedva smo ženu ubijedili da je to igra i snimanje, uglavnom bih se sa moje strane zahvalio svim dobrim ljudima koji su nam ustupali prostorije i zemljišta za snimanje.
Šta vas je najviše pogađalo:
Najviše sam bio tužan tokom kada smo morali ići u druge gradove da bi snimili neku scenu. Djeca učesnici, umjesto da imaju naknadu za rad od neke filmske industrije, oni to rade od srca. Zamolio sam ih da učestvuju nisam im mogao dati ništa, čak su davali svoj džeparac i tako su svi dijelili ono što smo mogli dijeliti iz svojih džepova.
Gledao sam mnogo puta Osmanović Edu kada nam zatreba kaseta za kameru, upitao bi samo koliko nam treba. Imali smo mnogo problema sa rekvizitima, nemamo para za sprejeve ili ih ne možemo naći za “Wajsovu” kosu da bi bila sijeda, onda daj šta daš, pa smo ga raznim stvarima posipali po kosi. Nismo imali sredstva za ožiljak, pa smo koristili svijeću.
Nismo tražili ništa od institucija. Zašto? Pretpostavljali smo da će nas vjerovatno ismijavati, a naša čast je iznad svega i to nismo htjeli sebi dopustiti. Radimo opšte društveno dobro, a novca nemamo, a teško da smo mogli nekoga ubijediti da će ipak nešto dobro izaći iz ovoga filma.
Je li bilo smiješnih situacija:
Kako da ne! Snimamo napad za zasjedu, koju je učitelj poslao da provjeri vještinu svojih učenika, a kada su nas trebali zaskočiti učesnik pada na nos sa brda od neka 3 metra, kamermana pogađa motka “između nogu”, zatim, pravi udarac u vilicu napadača, znoj mi je “pojeo” oči jer smo koristili pogrešnu šminku…heheh, i tako, bilo je svega…
Smiješno mi je i to bilo kada bi vidjeli prvobitni scenarij i cijeli film i koliko je scenarij promjena doživio.
Istina je da je scenarij prof.dr. Emira Tupkovića, ali svaki učesnik je imao i nekih svojih ideja, te se u hodu radilo i prepravljalo. Zatim tu je i vikendica od Enke.
U svakom pokušaju da snimamo scenu bilo je komičnih situacija, nismo ponavljali scene radi boljeg izgleda, već zbog zbog smijeha i zabave.
U filmu smo vidjeli starijeg Kung Fu učitelja:
Da, to je prof.dr.Smajo Serhatlić moj učitelj kung fu-a, osam godina je bio konstantno u NR Kini, a kada bi se sve sabralo oko 12 godina je proveo tamo. Tamo je živio i izučavao Kung Fu Wu Shu, između ostalog govori i piše kineski, te je doktorirao na tradicionalnom kineskom liječenju akupunkturom, akupresurom, i mostibustijom.
Zamislite samo koliko je obišao planinskih masiva te prikupljao znanja od starih majstora tih vještina, bio je i na Tibetu, u bivšoj Jugoslaviji prvi se zvanično deklarisao kao majstor Kung FU Wu Shu, te je objavio i knjigu o tome. Do njega sam išao i 160 kilometara svake subote i po cijelu noć izučavao vještinu Wu Shu-a, te me za svaki udarac koji sam pitao udario “pravo” da uvidim moć tog udarca.
Bio sam često pretučen i modar, bila su tu i još dva majstora iz Tuzle, Mustafić Almir , te Jahić Suad. Kasnije su sa mnom išli Softić Enes i Mehidić Sabit, da bi kasnije dao meni odobrenje da obučavam u Tuzli i držim seminare iz Wu Shu-a.
Odobrenje dodjele zvanja iz 5 životinjskih stilova nije mi još dao, jer to je njegovo autorsko pravo i njega pozivam kada neko treba da polaže za majstora 5 životinjskih stilova, a takvih je izrazito malo, rijetki su ti koji mogu tu torturu obučavanja izdržati.
U filmu se pojavio u više scena, mada nevoljno, ali uspjeli smo ga ubijediti, jer film ne bi imao tu težinu da se on nije pojavio u njemu.
Poruka za mlade:
Vježbajte bilo koju vještinu. U Tuzli imate Karate, Kickbox, Boks, Krav Magu, Tae Kwon do, Aikido,Kung Fu i mnoge druge vještine i sportove. Nemojte sjediti, budite aktivni, uvidjet ćete ogromne uspjehe, i ne ljutite se na one koji vas pokušavaju sputavati na vašemu putu. Oni vas ne sputavaju, već vam pomažu da shvatite i razumijete život, ljudi sanjaju Bog odlučuje, tako je bilo i kod mene. Neka svako nešto uradi za društvo, makar papirić stavio u kantu za smeće…
Enes Trumić – FB komentar: MOJE VIĐENJE FILMA – “GORČINA OSVETE” – Sinoć sam bio na premijeri filma – GORČINA OSVETE. To je prvi Bosansko – Hercegovački ako ne i Balkanski film isključivo o borilačkim vještinama. Veče je bilo fenomenalno i film je premašio svaka moja očekivanja. Sjećam se kada je se u Sadiku rodila ideja da snimi ovaj film i znam da ni tada kao ni sve vrijeme u toku snimanja filma nije imao nikakvog odvojenog novčanog fonda namjenjenog isključivo za troškove filma. Čak sta vise (nadam se da se neće ljutiti sto ovo otkrivam) za film je potrošio svojih teško usteđenih 800KM koje je prvobitno ostavio za popravku i mjenjanje svojih zuba.
Poznajem lično većinu glumaca sa filma a naravno i Sadika Karahasanovica koji me je uveo u tajne istinske samoodbrane. Iako sam prije poznastva snjime vec bio majstor karatea ipak tek usvajanjem njegovih tehnika, prilagođenim praktičnim situacijama odbrane i spasavanja golog života, upotpunio svoju ratničku vještinu. Odajem svoje poštovanje svima onima koju su radili u realizaciji ovoga filma. Za mene film je daleko bolje kvalitete od mnogih turskih, indijskih, španskih filmova i serija koje nam se nude na televiziji. Ne treba zaboraviti da iza svih tih uvoznih filmova i serija stoje jake filmske kuce a za ovaj film su njegovi kreatori se morali moljakati vlasnike terena i objašnjavati im svoje časne namjere. Morali su im garantovati da im neće nikakvu štetu naparaviti već da hoće samo da iskoriste prostor terena za snimanje nekoliko filmskih scena.
Mogu da zamislim kakav je bio skepticizam našeg svijeta kada bi ugledali ovu filmsku ekipu. Jednom mi je telefonirao prijatelj i sav uzbuđen kazao – Enese došli neki luđaci pred moju kuću i pitaju me za dozvolu da snimaju neke filmske scene oko moje vikendice. Kažu da znaju tebe i da ti garantuješ za njih. Ma nisu to luđaci već vanzemaljci jarane ali samo za naše pojmove – odgovorih mu ja. Znači da ih rastjeram – kaže moj prijatelj a u glasu mu nazirem odlučnost da se otarasi uljeza. Ma ne jarane, kada kažem vanzemaljci to sam mislio u pozitivnom smislu, jer ta ekipa koja te čeka na avliji ima izvan Bosanske i izvan našeg vremena ideje. Pusti ti njih slobodno, ništa ti neće ukrasti a ni oštetiti, čak šta vise bit će ti drago što si bio dio realizacije njihova vanzemaljskog projekta.
Naveo sam samo jedan problem koje snimanje filma imalo, jer sam mu svjedočio, ali nije teško pretpostaviti da je projekat imao masu teškoća da prevlada jer inače nebi trajao nekoliko godina. Film GORČINA OSVETE ima svojih briljantnih a i onih manje impresivih trenutaka. Ovaj film nije za skeptike nije za one koji ce tražiti negativno jer čak i Steven Spielbergu, James Cameronu i drugima najvećim svjetskim režiserima, koji potroše po stotine miliona dolara za film, skeptici i kritičari nadju propuste i greške. Meni se posebno dopala muzika u filmu.
Međutim, najviše me je oduševilo to što film ima dušu, ima orginalnost, ima osobenost koja nikada prije nije vidjena ni čuta. Tih jedinstvenih trenutaka (ideja) ima tucet što kazuje da je film radjen srcem. Samo onaj ko u potpunosti razumije kako se je i na koji način film radio shvatit će veličinu i značaj projekta što su realizirali Sadik i njegova ekipa. GORČINA OSVETE film je ušao u istoriju a sa njime i svi njegovi realizatori.
Ostat će zapisano da SADIK KARAHASANOVIĆ, koliko god bio običan čovjek kao svako od nas, bio i ostao pionir i začetnik kung fua i praktične samoodbrane u BiH, kao i prvi koji je realizirao film isključivo o borilackim vjestinama na nasim prostorima. Kod nas u BiH životna situacija je tmurna i ljudi su često negativno nastrojeni, međutim ako pogledate – GORČINA OSVETE, film kao nekadašnji Bosanci i Hercegovci, oni koji smo bili prije ovoga zadnjeg rata, uživat će te u filmu.
Osjetit ćete pravu napetost, uzbuđenje, neizvjesnost, tugu, navale smijeha a i ono što je po meni i glavna poruka filma ‘ da smo svi ljudi od krvi i mesa i da na koncu samo na principu zajedništva dobrih ljudskih vrlina i karaktera možemo da idemo u svijetlu budućnost. Na tom principu je uspješno realiziran ovaj filmski projekat zvani GORČINA OSVETE i na tom istom principu može da uspije i naš zajednički projekat zvani BOSNA I HERCEGOVINA. Enes Trumić.
Komentari
Komentara
