Menprom Banner

Generala Đukića volio bih pitati sanja li pobijenu djecu

Subota, 25. januar

Noć je najgora

Hladno jutro, mećava, snijeg. I vani i u glavi. Budim se kao u nekom drugom svijetu. Pa i jesam, skontam, u Virovitici sam na sajmu još od četvrtka. Tu sam pročitao da je Sud uvažio žalbu, da će razmatrati presudu i visinu kazne, ali i da će ubica na slobodu. Petak mi je prošao u bunilu, sreća puno ljudi i puno obaveza, potisnu misli, ali dođe noć…

Noć je najgora. Budim se i ne mogu još da vjerujem. Idem danas kući, 25. je u mjesecu. Svakog 25. ujutro sam kod svog Sandra, danas ne. Na put ću nekad kasnije, kasno u Tuzlu stići, na Aleju ću ujutro. Supruga Azra mi je u telefonskim razgovorima zvučala čudno, mislio sam da sin Arslan nije možda bolestan pa neće da mi kaže. Znala je za odluku Suda, nije htjela da me optereti. Zaboravila da ću svako malo na internet…

Nedjelja, 26. januar

Rane bosanske

Kakvo je vrijeme, dobro je da se sinoć stiglo. Hladno, poledica, mrak. I vani i u glavi. Budim se pored svog Arslana, dvije su mu godine, raste, sve više liči na Sandra. Može li se bosanski čovjek radovati, nasmijati, a da u isto vrijeme ne tuguje i ne plače?! A, ova nedjelja sigurno neće biti odmor. Pitaju me poznanici u povratku s Aleje od mog Sandra kako komentarišem odluku. Ljude interesuje, prijateljski, brinu se, znaju kako je, pa svako ima svoju ranu u ovoj Bosni. Imam ranije dogovoreni sastanak s jednom turskom delegacijom i uspio sam na 2-3 sata pobjeći od “generala na slobodi”.

Otvaram kući e-mailove i sve je puno saopćenja, poziva, reakcija, najava za sutra… Sve vezano za Kapiju, tuzlansku Kapiju. Vidim da će i ponedjeljak biti jedan od onih težih dana nego što su ionako teški svi ostali. Još jedan u kojem moram ispoljiti svoje glumačke sposobnosti, primijeniti onu Saše Matića „lažni osmijeh za sve“, a ujedno i onu Grašinu „al’ tvrd ka stina ja san sad, star iznutra, vanka mlad…“

Ponedjeljak, 27. januar

Arslan liči na Sandra

Ljubim Arslana i krećem na posao. Sreća, bio je budan. Dobro je jer, kad spava, kad zatvori oči, još više liči na Sandra… „Žućko“ i jedan i drugi… Azra me gleda, znam taj pogled koji govori: izdrži, razumijem te, ne pretjeruj, budi smiren, skrati jezik… Ne mora govoriti, razumijemo se… Moram danas biti smiren i sabran. Idem na posao i mislim o „generalu na slobodi“. A radno mjesto 50 metara od Kapije, kao da nemam dovoljno podsjećanja svake sekunde. Znam s čim liježem i s čim se budim. U Općini roditelji, opštinari, mediji. Svi u tišini, svi kao u bunilu, a svi se razumiju, svi isto misle, svi u istoj nevjerici. Izlazi li Novak ili ne?!

Večeras je protest, 20.55 sati na Kapiji. Malo šta mi možemo promijeniti, ali mora se čuti glas. Ovo je samo odraz pravog stanja u kojem se nalazi naša zemlja. Sud i sramotna presuda su samo nastavak agonije, nastavak farse i svega onoga što je počelo mnogo prije suđenja Đukiću. Ako se sjetimo koliko je godina trebalo da prođe da bi se uopšte počelo sa suđenjem za zločin na Kapiji. Farsa je sramotno suđenje, sramotno mala presuda. Dobiti samo 25 godina za ubistvo 71 osobe je novi zločin, ovaj put počinitelj je Sud BiH. Razmišljam, nije sve u onoj Americi ni tako crno. Tamo bi za ubistvo čovjeka dobili 40 godina zatvora, dakle, 71 puta 40 godina je 2.840 godina. Kod nas je to 25 godina ukupno, što znači 4 mjeseca i 20 dana zatvora po ubijenom djetetu…

No, hoće li biti kazna dodatno smanjena manje je važno od činjenice da već može biti „general na slobodi“ u bijegu. E, to je BiH. Večeras su protesti, otići ću.

Utorak, 28. januar

Jeza, strah, panika…

Bila je sinoć Tuzla na Kapiji. Prošao sam. Uvijek kad je puno omladine na Kapiji, prođe me neka jeza, strah, panika. Pobjegao sam. Danas sabirem utiske, čitam naslove, saopćenja, reakcije… Danas manje razmišljam o „generalu na slobodi“. Više su misli okrenute Dušanu Tomiću, njegovom advokatu, sramoti ljudskog roda. Ne, nije za javnost ono što mislim o obojici. Ostavljam to za sebe.

Srijeda, 29. januar

Svakakve ideje

Padaju mi na pamet opet svakakve ideje. Bavim se mišlju da, ako se desi „general na slobodi“”, skočim do Banje Luke. Kad bi ga mogao sresti… Ne znam kako bih se ponašao, sigurno ne kao on i njegov advokat. Dostojanstveno, smireno, pitao bih ga može li spavati? Ima li sna? Sanja li pobijenu djecu? Budi li se oznojen, uplašen? Volio bih da ga vidim. Na svjedočenju sam ga gledao u oči, on je skretao pogled. Sud mi nije odobrio milion mojih zahtjeva za intervju s „generalom“. Volio bih mu postaviti neka pitanja. Šaljem sudu i danas zahtjev.

Četvrtak, 30. januar

Što nije zapisano, nije ni bilo

Puno je posla. Natovario sam sebi obaveza. Svaki dan mi je ispunjen obavezama u potpunosti. Puno pišem da manje razmišljam o problemu. Opet, razmišljam o onome što već godinama govorim. Moraju živi, oni što dolaze, znati šta nam se desilo. Moraju  Kapija, Markale, Srebrenica, Mostar i sve ostale bh. rane ući u školske udžbenike. Samo to je ispravan način borbe protiv zaborava, garant da nam se ne ponovi. Što nije zapisano kao da nije ni bilo.

Petak, 31. januar

Živim, tu sam, moram

Stalno mi se ovih dana događanja oko „generala na slobodi“ uz sve mračne i crne, i one o kojima ne smijem pisati, provlačila i jedna svijetla misao. Kamo sreće, pomislih, da su uvijek i oko svega i svi u BiH ovako složni kao što je Tuzla složna oko odbrane grada, ljudi, Kapije, tuzlanske rane.

Ljepše bi nam bilo i rane bi manje boljele. Ne, nisam jugonostalgičar. Preskupo me koštao raspad pokojne zemlje da bi bilo nostalgije, preskupo me, ujedno, koštao nastanak BiH da bih imao jaku emociju prema ovoj zemlji. Živim, tu sam, moram i hoću zbog Arslana. Negdje čovjek mora biti. Sad je kasno otići bilo gdje, sve je moje ovdje zakopano.

(avaz.ba)

Komentari

Komentara