Odlukom žirija u sastavu akademik Enes Karić, akademik Julijana Matanović, književnik Hadžem Hajdarević, književni kritičar Vladimir Arsenić i književnik Milorad Popović odlučeno je da nagradu “Meša Selimović” za roman “Kuća sjećanja i zaborava” napisan u 2014. godini dobije Filip David.
Nagradu je na ceremoniji održanoj u Međunarodnoj galeriji portreta uručio gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, koji se obratio prisutnima:
Poštovani prijatelji, želim vam se zahvaliti što petnaest godina istrajavate na akciji naših susreta “Cum grano salis”. Jeste, u pitanju je akcija nesebičnih, pravednih i odgovornoh ljudi, svjesnih da nisu odgovorni samo za svoje lične postupke i samo za sebe, nego i za sve ljude oko sebe, pravednika koji iz godine u godinu u Tuzlu dolaze, promoviraju svoje knjige i knjige drugih, preuzimaju na sebe odgovornost selektora i članova žirija, uglavnom su to ljudi duboko svjesni istine da ništa i ni za koga ne može biti dobro a da to ne bude dobro za sve.
Petnaesti susreti održavaju se u godini obilježavanja sedamdesete godišnjice pobjede nad fašizmom i dvadesete godišnjice poraza civilizacije od fašizma. U ovoj godini Planeta i Evropa obilježili su i jedno i drugo. Srebrenica je mjesto poraza civilizacije od strane novog fašizma, koji je preko velikog broja ubica predvođenih Karadžićem, Mladićem i drugim fašistima, počinio zločin genocida. Istovremeno sa obilježavanjem godišnjice genocida u Srebrenici, Republika Srbija je rehabitovala Dražu Mihajlovića, Hitlerovog saveznika i jednog od kreatora i izvršilaca genocida u Drugom svjetskom ratu, čime je rehabilitovan zločinac koji je bio inspiracija za genocid u Srebrenici. Svima je jasno, da je 9. maj 1945. dan samo prve velike pobjede nad fašizmom. Na žalost, ne i definitivne. Postojili li za to veći dokaz od genocida u Srebrenici, kojeg su počinili Karadžić, Mladić, Beara i drugi fašisti, nasljednici zločinačkih ideja Hitlera, Ante Pavelića, Draže Mihajlovića i drugih zločinaca.
Fašizam je vječita opasnost i njemu mora biti suprotstavljen vječiti antifašizam. Znao je to i Sartr kada je u svom filozofskom spisu EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM, između ostalog, naveo i slijedeće: “…ja ne mogu biti siguran da će drugovi u borbi preuzeti moj posao poslije moje smrti da bi je doveli do najvećeg savršenstva,budući da su ti ljudi slobodni i da će sutra slobodno odlučivati o tome što će biti čovjek; sutra poslije moje smrti ljudi mogu odlučiti da uvedu fašizam, a drugi mogu biti dovoljno plašljivi i smeteni da ih puste da to učine…” Novog fašizma, neaktivnosti dobrih i stvaranja prostora za zle, nije se pribojavao samo Sartr, o vječitoj i svakodnevnoj opasnosti od fašizma pisao je i Umberto Eko, u svom poznatom eseju o URFAŠIZMU, petnaesta godišnjica naših susreta je i u znaku nekoliko istaknutih antifašista, Meše Selimovića, Branka Ćopića, Hasana Kikića, Derviša Sušića, sve se događa u ateljeu, kući i Galeriji Ismeta Mujezinovića, koji nas je svojim AUTOPORTRETOM SA SPOMENICOM, upozoravao još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Branko Ćopić je u pismu svom drugu Ziji Dizdareviću, koji je 1942. godine ubijen u ustaškom konc logoru Jasenovac, između ostalog napisao: “…Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?”
Proglašavanje pobjede iz 1945. godine definitivnom, uspavalo je kolektivnu antifašističku svijest, prije sedamdeset godina poraženi ali još neuništeni fašisti, prvo su svaku riječ i svaki tekst proglasili dopuštenim, sve su lijepo sakrili tzv. slobodom govora, obrušili se na svakoga ko je tražio bilo kakvu odgovornost za verbalni delikt, pa je prostor da kaže i napiše šta god kome padne na pamet, otvoren. Uzalud su pravnici govorili da se najteži zločini protiv čovječnosti, čak i genocid, vrše upravo izgovorenim i napisanim riječima, u vidu javnih govora, tv emisija, napisanih naredaba, ciljeva rata, u vidu knjiga, uzalud, uzalud…Dobri ljudi bili su, kako kaže Sartr, plašljivi, smeteni ili hrabri i pametni ali malobrojni, i na scenu su nastupili tamni dželati iz Ćopićevog pisma Dizdareviću. U proteklih sedamdeset godina ukinuli su simbole antifašizma, porušili ili dopustili da propadnu spomenici žrtvama fašizma, širom regije su ukinute antifašističke manifestacije, skoro svi antifašistički praznici, i pitam se, ko bi danas obilježio godišnjice rođenja antifašista Branka Ćopića, Hasana Kikića, Derviša Sušića, ko bi se sjetio antifašista Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića, ko bi obilježio 150 godina od rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića, prošlih godina, Ivana Gorana Kovačića i drugih, da ne postoje ovi književni susreti? Od kraja osamdesetih godina, do danas, humanizam i ljubav su skoro iskorijenjeni, mržnja, laž, zavist i spletka, postali su legalni,čak i moderni. Danas se slavi to prokleto okretanje istine u laž, skupo su plaćeni spin majstori, klevetnici i različiti dobro plaćeni verbalni batinaši sve više zauzimaju medijski prostor, kada se tome doda internet, na kojem svako može uraditi što god hoće, može se kazati da smo skoro uletjeli u haos u kojem će dobri ljudi teško izaći na kraj sa podanicima mržnje, laži, zavisti, spletke, koji se odlično snalaze u ovom haosu.
U sred sveprisutne disharmojije, ovdje u Tuzli, već petnaest godina odolijevaju književni susreti, na Balkanu najvećih i najuglednijih, majstora harmonije, spremnih na akciju, na borbu protiv “tamnih dželata u ljudskome liku”. Novom fašizmu snažno se suprotstavljaju novi antifašisti, preksinoć nam je Ivica Đikić, dobitnik nagrade Meša Selimović govorio o svom romanu o Srebrenici, o svojoj velikoj unutrašnjoj potrebi da napiše roman o ponovljenom genocidu, kako se genocid više ne bi ponovio, sinoć nam je dobitnik Nagrade Meša Selimović, Faruk Šehić govorio o poeziji koju je posvetio žrtvama genocida u Srebrenici, “ko će o tome pisati ako nećemo mi” rekao je Faruk Šehić, predjsjednici i članovi žirija, vi koji ste romane ove dvojice pisaca nagradili, vama i nama se već pozlatila odluka koju ste donijeli. I tamni dželati u ljudskome liku godinama napadaju ove susrete, pokušavaju na najprljaviji mogući način uvrijediti članove žirija, pisce i sve one koji Nagradu Meša Selimović čine najvećom, ali skoro svi vi koji ste do sada bili selektorima, članovima žirija i skoro svi do sada nominirani pisci, svi vi do sada nagrađeni pisci, odolijevate, otmjeno trpeći i noseći svoju bol pa ovi susreti iz godine u godinu postaju jači, bolji, ugledniji, i stvaraju mrežu dobrih ljudi, istinskih pravednika spremnih na humanu akciju i ta mreža sve više i sve jače i moćnije isijava svetlošću u sred mraka. I ove, kao i predhodnih godina, Književne susrete Cum grano salis, ne proglašavam zatvorenim, nego uvijek i zauvijek, otvorenim.
Prisutni su mogli uživati u nastupu sastava Divanhana, dok su tokom večeri tuzlanski glumci na jedinstven način prikazali osobe kao što su historičar Lajoš Taloci, pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, Hasan Kikić, Branko Ćopić, Derviš Sušić i Meša Selimović.
Komentari
Komentara
